Navikla sam da probleme ne stavljamo ispod tepiha. Shvatila sam da se o teškim stvarima treba pričati jer tako sve negativno izbacite iz sebe. U cijelom životu nikad mi se nije dogodilo ništa strašnije niti bolnije. Mislila sam da ću skrenuti sa pameti i da nikad više neću biti normalna osoba.
Imali smo razne metode kako smo se kao porodica vratili u psihičku normalu. U današnoj medicini, naime, možete sve, promijeniti srce, izvaditi tromb, koljena, operisati mozak. Ali, kad se psiha naruši jako je teško vratiti se u normalu. Molila sam Boga da mi sačuva psihu.
Molila sam za sve nas, da moje dijete kad se vrati nema psihičkih posljedica. Ne želim u detalje jer je to priča kojoj nema kraja. Svi bismo plakali i ježili se i ne biste se osjećali dobro da idem u detalje. Ta rana je zašivena.
Dobro zašivena, neće pući niti krvariti. Ali, ostala je duševna bol u svima nama za koju ne postoji lijek. Možete samo nastaviti živjeti, natovariti sebi puno obaveza, da radite i funkcionišete i shvatite da život mora imati loše i dobre trenutke.
Ali, opet, morate odabrati optimizam da preživite. Jer, kad bi dopustio da bol savlada i razmišljao samo o nekim teškim trenucima, čovjek bi skrenuo. Samo bi plakao.
Boba i ja i cijela moja porodica srećni smo što je moje dijete živo i zdravo, što je pored nas, što je izrastao u dobrog i plemenitog momka koji je uspješan u pjevanju i bavi se muzikom. Želim mu da nađe svoje mjesto. Zaslužio je to svojom dobrotom i pameću – rekla je Brena.
(Expresstabloid)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu