Broj ratnih stradalnika, koji nisu bili vojnici pod oružjem, još je veći, jer su pored žena ratnu torturu trpjela i maloljetna djeca, starci i muškarci logoraši.
Na ovo ukazuju evidencije Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica Republike Srpske.
Ovaj Centar ima značajnu ulogu u sprovođenju Zakona o zaštiti žrtava torture, jer su uvjerenje koja oni, na osnovu dokumentacije, izdaju najčešće ključni dokaz u priznavanju statusa žrtve torture.
Direktor Centra Milorad Kojić kaže da je do kraja juna upućen 441 zahtjev za izdavanje ovih uvjerenja.
– Izdali smo uvjerenja za 356 osoba, dok je za 87 osoba izdato obavještenje da se ne nalaze u evidencijama Centra. Od ukupnog broja onih koji su se obratili Centru, 75 odsto su osobe ženskog pola. Od toga, za 48 žena su izdata uvjerenja da je nad njima u ratu izvršeno seksualno nasilje – kaže Kojić i dodaje da su zabilježeni i najteži slučajevi, propisani zakonom, a to su ratna silovanja nakon kojih je uslijedila trudnoća i pobačaj ili porođaj.
Kojić kaže da su razlozi za relativno mali broj prispjelih zahtjeva uglavnom lične prirode, te da u primjeni zakona nema diskriminacije.
Centar je, tvrdi, spreman da izađe u susret svima za koje ima podatke, bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost, pa i na to, da li su za torturu koju su žrtve preživjele odgovorni Vojska ili policija RS.
– Bilo je zahtjeva, koje su podnosili Bošnjaci. Dvije ili tri osobe bošnjačke nacionalnosti sa teritorije Broda su podnijele zahtjev za ostvarivanje statusa žrtve ratne torture. Stav Centra je da ćemo svaki dokument koji imamo, bez obzira na okolnosti, staviti na raspolaganje – kaže Kojić.
On upozorava da i brojke treba posmatrati u kontekstu drugih okolnosti.
– U našim evidencijama imamo više od 1.700 žena koje su preživjele ratnu torturu, ali nemamo podatak koliko je u međuvremenu tih osoba umrlo i koliko njih se odselilo u inostranstvo. Dakle, mi nemamo sve podatke, na osnovu kojih bismo mogli procijeniti koliko u RS imamo žena koje bi mogle podnijeti zahtjev. Moja poruka je da svako, ko može da ostvari status ili prava na osnovu ovog zakona, treba da se obrati nadležnom lokalnom organu i podnese zahtjev – kaže Kojić.
Ipak mnoge žene to ne čine. Radojka Filipović, dugogodišnja predsjednica Opštinske organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila Bratunac, kaže da veliki broj žena nikad neće progovoriti o seksualnom nasilju, koje su preživjele u ratu.
– Neke ne govore iz bezbjednosnih razloga, jer se plaše za svoj život ili za živote članova porodice. Neke ne govore zbog „sramote“. Veliki broj žrtava seksualnog nasilja nije među živima. Otuda statistika koju imamo nije pravi pokazatelj svega onoga što se dešavalo u ratu – kaže Filipovićeva.
Bratunac je opština sa velikim brojem žrtava ratne torture i zahvaljujući novom Zakonu oko 30 žrtava je ostvarilo i pravo na mjesečnu novčanu nadoknadu.
U postupku je još desetak zahtjeva, a od ukupnog broja podnesenih zahtjeva, čak 30 odsto odnosi se na žrtve, koje su tokom rata bile djeca.
Dijete, ili tačnije 17-godišnji dječak je, u vrijeme kada je preživio torturu u logoru Omarska, bio i Mirsad Duratović iz Prijedora, danas istaknuti aktivista i političar.
Kaže da je vjerovatno prvi povratnik u Prijedoru i prvi Bošnajk u RS koji je, još u februaru, podnio zahtjev za ostvarivanje statusa po Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture.
– Priložio sam potvrdu Međunarodnog Crvenog krsta, što je, smatram, sasvim dovoljno za utvrđivanje statusa. Namjera mi je bila da, kroz svoj primjer, otkrijem kako se postupak vodi i gdje su, da tako kažem, zidovi, stepenice i prepreke u ostvarivanju prava i kako ih prevazići – kaže Duratović.
Tako je, dodaje, želio da “pripremi teren”, kako bi što veći broj njegovih sunarodnika, koji leti iz dijaspore dolaze na odmor, mogli uz što manje muke podnijeti slične zahtjeve.
Ipak, njegova zamisao se nije ostvarila.
Naime odjeljenju za boračko invalidsku zaštitu Grada Priejdora do sada je podneseno ukupno pet zahtjeva za ostavrivanje prava po osnovu Zakonu o zaštiti žrtava ratne torture RS, od kojih su dva odbijena.
– Tri zahtjeva su podnijele žene, jedna je hrvatske, a dvije srpske nacionalnosti i svima je priznat status žrtava seksualnog nasilja – navode iz Gradske uprave Prijedora.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu