Društvo

I za SILOVANJE DJETETA ima olakšavajućih okolnosti: Sramne presude za seksualno nasilje

Ujak je brutalno silovao svoju nećakinju od devet i po godina, pa je na sudu priznao krivicu, rekao da se kaje i – dobio godinu i tri mjeseca zatvora. A profesor fizičkog, koji je godinama zaskakivao i pipkao učenice, nije zatvora ni vidio.

I za SILOVANJE DJETETA ima olakšavajućih okolnosti: Sramne presude za seksualno nasilje
FOTO: SHUTTERSTOCK

Nakon što su ga, konačno, tri hrabre učenice prijavile, kažnjen je uslovno. Sud se odlučio na “upozoravajuću sankciju”, zašto što je čestiti profesor porodični čovjek i dugogodišnji prosvjetni radnik, pred penzijom.

Ovo su samo neki od šokantnih detalja iz analize sudskih presuda za seksualno nasilje nad ženama i devojčicama u BiH.

Analizu je, u sklopu projekta nevladinih organizacija pod motom “Prekinimo ćutanje”, uradila dr Ivanka Marković, profesorica krivičnog prava na Pravnom fakultetu u Banjaluci i poslanica u Narodnoj skupštini RS.

Prema podacima, koje je dostavio Visoki sudski i tužilački savjet BiH, tokom 2018. i 2019. u BiH je prijavljeno ukupno 126 slučajeva silovanja, od čega u Republici Srpskoj 31.

U ove dvije godine sudovi u BiH su izrekli ukupno 38 presuda za silovanje, a samo 24 silovatelja su dobila zatvorske kazne. Sedam optuženih je oslobođeno, a njih sedam se izvuklo sa novčanom kaznom ili uslovnom osudom.

Tri dana siledžija svirepo tukao ženu

Kako se navodi u analizi, postupci traju dugo, najčešće godinama, a žrtve su nezaštićene, jer se optuženi za silovanje i druge seksualne delikte u 80 odsto slučajeva brane sa slobode.

U takvim okolnostima, nerijetko se dešava da silovatelj na ulici presreće žrtvu, prijeti joj i vrijeđa je.

U većini slučajeva počinioci silovanja i drugih krivičnih djela seksualnog nasilja nad ženama i djecom dobiju minimalne kazne. Nerijetko su te kazne čak i ispod zakonskog minimuma.

Istovremeno, statitstike su pokazale da je posljednjih godina u BiH u porastu broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja nad djecom, zloupotrebe djece u pornografiji i širenja dječije pornografije.

– Ovo su samo neki statistički nalazi, koji svjedoče o neadekvatnoj sudskoj zaštiti žena, žrtava silovanja i ukazuju na sporost u rješavanju ovih predmeta, što su potvrdili i brojni slučajevi iz sudske prakse, koji su analizirani u sklopu projekta – kaže Radmila Žigić, izvršna direktorka Fondacije “Lara” Bijeljina.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

A slučajevi su jezivi.

Tri dana je siledžija svirepo tukao ženu, ponižavao je, lomio joj kosti, ubadao je viljuškom, davio je gvozdenim lancem, pa je onda tjerao je da ga, skoro onesviješćena, oralno zadovoljava i silovao je, silovao, silovao… Pa je onda opet tukao, pljuvao, polomio joj kičmu, masakrirao je bokserom i opet silovao.

Dobio je četiri godine zatovra: dvije za silovanje, dvije za pokušaj ubistva.

Prije ovog zločina, pomenuti nasilnik je osuđivan ravno deset puta. Ipak, Kantonalni sud u Tuzli je za njega imao “naročito olakšavajuče okolnosti”: eto priznao je djelo i izrazio kajanje, istina, tek kad su ga dokazima priterali u ćošak. A imao je i teško djetinjstvo!

Pročitajte još

Za silovanje je Krivičnim zakonom Federacije BiH priprijećena kazna od  tri do 15 godina, a za ubistvo od pet do 20 godina zatvora. Po kojoj je računici, za ova dva djela, sud izračunao kaznu od ukupno četiri godine, teško je shvatiti.

Nije jasna ni računica Okružnog suda u Banjaluci, koji je, 2015. godine, za brutalni pokušaj silovanja maloljetnice na sred ulice, optuženom izrekao kaznu od šest mjeseci zatvora.

Šest mjeseci zatvora je, pred Okružnim sudom u Bijeljini, dobio i nasilnik, koji je seksualno iskoristio djevojku izrazito umanjenih intelektualnih sposobnosti.

Njegova žrtva, kako je utvrdio sud, “zbog duševne nerazvijenosti nije mogla ni da shvati značaj seksualnog čina, niti da mu se odupre”.

Ipak, sud joj nije dodijelio odštetu, nego ju je uputio da svoj “imovinsko pravni zahtjev ispostavi u posebnom, parničnom postupku”: što će reći da lijepo nađe advokata, plati takse, definiše svoje zahtjeve i bori se na sudu da ih ostvari.

Istovremeno, osuđeni je oslobođen plaćanja sudskih troškova, koji su pali ne teret poreskih obveznika: jer je siromašan. To mu je uzeto i kao olakšavajuća okolnost pri odmjeravanju kazne.

Ovaj krivični proces je trajao punih šest godina i završen je famoznom nagodbom, odnosno sporazumom o priznanju krivice.

– Sudovi često uzimaju kao olakšavajuće okolnosti siromaštvo ili nezaposlenost, iako činjenica da neko nezaposlen nema nikakvih dodirnih tačaka sa suštinom krivičnog dela silovanja – komentariše dr Ivanka Marković.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Najcrnje je što dvojica silovatelja, koji su osuđeni za atak na maloljetnu djevojčicu, odnosno seksualno iskorištavanje duševno nerazvijene djevojke, vjerovatno zatvora neće ni vidjeti.

Oni su naime, osuđeni na šest mjeseci, a to je zatvorska kazna koja se, po zakonu, može i “otplatiti”, odnosno zamijeniti novčanom kaznom.

Silovao staricu okrutno i uporno

A šta reći kad muškarac od 33 godine, već ranije osuđen za silovanje, na uslovnoj slobodi provali u kuću 64-godišne komšinice, upadne joj u spavaću sobu i siluje je.

I za to dobije pet godina robije. Mogao je, po zakonu, dobiti i 15 godina, ali se valjda i za njega našlo nekih olakšavajućih okolnosti.

Po sličnom scenariju se desilo i silovanje u Mostaru 2015. godine, kada je nasilnik razbio prozor i u pet ujutru upao u kuću, u kojoj je živjela gotovo nepokretna baka, starija od 80 godina. Silovao ju je. Okrutno i uporno.

I on je dobio pet godina zatvora, što je u ovakvim okolnostima minimum.

Kao olakašavajuća okolnost uzeto mu je to što je nezapsolen i što ranije nije osuđivan. Odbrana je pokušavala dokazati da silovanja nije bilo, jer na tijelu nesretne bake nisu nađene povrede koje bi ukazivale da je pružala snažan fizički otpor nasilniku.

Muškarac od 29 godina je mjesecima seksualno iskorištavao desetogodišnju djevojčicu, koju je poznavao. Poznavao je i njene roditelje, bili su komšije, i uživao je njihovo povjerenje.

Seksualni čin sa djetetom pedofil je snimao mobilnim telefonom i usput djevojčici pokazivao pornografske sadržaje, ubjeđujući je da je sve to normalno i da ne treba nikom o tome pričati jer je to njihova “mala tajna”.

Pročitajte još

Iako je i ranije osuđivan, za sve to je dobio godinu i tri mjeseca zatvora.

Kada se sagleda sve ovo, nije nikakvo čudo što velika većina žrtava silovanja i drugih oblika seksulanog nasilja nikad ne prijavi nasilnika. Da su ovo krivična djela sa najvećim procentom takozvane “sive brojke”, potvrdila je i anketa provedena u sklopu projekta “Prekinimo ćutanje”.

Ispostavilo se da, najvjerovatnije, tek svaki deseti slučaj silovanja bude prijavljen i procesuiran.

Svaka deseta ispitanica u ovoj anketi je rekla da je doživjela silovanje ili neki drugi oblik seksualnog nasilja, a manje od 12 odsto ispitanica koje su doživjele silovanje, to su i prijavile.

One koje nisu prijavile silovanje, kao razloge za šutnju su navodile da su bile mlade, ili da ih je bilo strah počinioca.

Jedna trećina ispitanica je izjavila da su bile u situaciji da osjete strah da će im se dogoditi čin seksualnog nasilja, a 90 odsto žena smatra da se seksualno nasilje dešava često.

Iako se boje predatora, anketirane žene tvrde da nemaju povjerenja u institucije, jer žrtve seksualnog nasilja nemaju odgovarajuću zaštitu i podršku, a kazne za počinice su preblage.

Uz to žrtva silovanja je često izložena javnom sramoćenju. I danas mnogi, čak i u sudnici, postavljaju pitanje čime je žrtva “izazvala” silovatelja.

– U nekim presudama za silovanje se navodi da je “djelo učinjeno bez bilo kakvog povoda od strane oštećene”, što navodi na zaključak da žrtva može, svojim ponašanjem, dati povod da bude silovana – navodi dr Ivanka Marković u analizi presuda.

Interesantno je, međutim, da žene srednje i starije dobi uglavnom tvrde da bi odmah prijavile silovanje, ako bi se to desilo njihovoj kćerki, ali da bi to prećutale ako bi one bile žrtve silovatelja.

Sudije i tužioci krše zakon

Analiza presuda za silovanje, polno nasilje nad djetetom ili nad nemoćnim licem i drugih krivičnih djela iz ove oblasti, pokazala je da se često postupci završavaju takozvanom nagodbom, odnosno sporazumom o priznanju krivice, a to znači i vrlo blagim kaznama.

Navedeni su brojni primjeri u kojima je nagodbom završeno suđenje za silovanje, čak i u situaciji u kojoj tužilaštvo ima dovoljno dokaza, a postupak je skoro završen, pa za sporazumom nema nikakve potrebe.

Priznanje krivice, čak i ako je dato “sa zakašnjenjem”, kad je djelo već dokazano, silovateljima se uzima kao olakšavajuća okolnost.

Ima i slučajeva da sudije i tužioci otvoreno krše zakon.

Tako je u Semberiji 2018. muškarac od 27 godina 13-godišnju djevojčicu, učenicu osnovne škole, dva puta naveo na seksualne odnose, a potom se po selu hvalio svojim “podvigom”.

Znao je koliko devojčica ima godina, jer su komšije i poznaje je takoreći od rođenja.

Iako je izvršio krivično djelo, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do 10 godina, optuženi je na osnovu nagodbe osuđen na godinu i dva mjeseca.

Tako su i tužilac i sudija prekršili zakon, jer je za krivično djelo obljuba sa djetetom mlađim od 15 godina ublažavanje kazne zakonom izričito zabranjeno, upozorava profesorica Ivanka Marković. 

– Kad se presuda donosi na osnovu sporazuma o priznanju krivice više nema preispitivanja, jer se na tu presudu ne žali ni osuđeni ni tužilac. Ovakve presude postaju pravosnažne, iako je njima očito povrijeđen Krivični zakon – ističe Markovićeva.

Analiza je pokazala i da se, najčešće na osnovu nagodbe, kazne ublažavaju čak i silovateljima “povratnicima”, koji su ranije osuđivani za slična krivična dela.

Žene se boje siledžija, ali ne vjeruju državi

Projekat “Prekinimo ćutanje – Unapređenje odgovora na seksualno nasilje prema ženama u BiH” od prošle godine provode Fondacija “Lara” Bijeljina i Fondacija Lokalne demokratije iz Sarajeva, uz podršku UN Women u BiH i uz finansijsku podršku Švedske vlade. U sklopu projekta je analizirano koliko su zakoni u BiH usklađeni sa Istanbulskom konvencijom i drugim međunarodnim konvencijama, te kakva je sudska praksa, a kakvi stavovi žena o seksualnom nasilju i odgovoru institucija na ovaj vid kriminala. Cilj projekta je da se osvijetli položaj žrtava seksualnih zločina u BiH. Anketa je pokazala da su žene svjesne opasnosti od seksualnih predatora, ali da većina njih ni bi prijavila čak ni silovanje, jer ne vjeruju institucijama. Povjerenja imaju jedino u nevladine organizacije, koje su i najčešći borci protiv nasilja nad ženama u poslijeratnoj BiH i jedine pružaju podršku žrtvama. Jasmina Mujezinović, direktorica Fondacije lokalne demokratije, smatra da država mora da ojača kapacitete NVO i da obezbijedi žrtvama lakši put ka besplatnoj pravnoj pomoći i psihološkoj podršci. Neophodno je, navodi ona, i formiranje kriznih centara za žrtve silovanja. Sve ovo su obaveze koje je BiH preuzela, kada je, među prvima u Evropi, ratifikovala Istanbulsku konvenciju.

Prihvati notifikacije