Danas Borikama iznad Rogatice galopira samo jedan pastuv. Stasiti hitri Gazal je jedini konj na nekad čuvenoj ergeli, ponosu bivše Jugoslavije.
Ergele „Borike“ više nema. Rasturili je. Ali, u okolnim selima vrijedni domaćini, zaljubljenici u konje, čuvaju i gaje još 25 Gazalovih „rođaka“.
Nekoliko dobrih ljudi, eto, pokušava da spasi bar nešto od bogatstva, koje su sumnjiva privatizacija i neodogovorna vlast uništili, nakon 130 godina tradicije.
Oni nastoje da u njihovom „zavičaju“ sačuvaju posljednje boričko–arapske konje. I da spasu njihov genetski potencijal, u nadi da će jednog dana Borikama ponovo galopirati ljepotani, po kojima se ovaj kraj pročuo širom Evrope i svijeta.
Konje sa Borika opevali su Goran Bregović i „Bijelo dugme“ u čuvenom hitu „Požurite konji moji“. Konje sa Borika kupovali su i „suvim zlatom“ plaćali uzgajivači iz Njemačke i Francuske. Tako je bilo prije 40, 50 godina.
Danas je u boričkom kraju nadomak Rogatice, na istoku Republike Srpske, od te bajke i tog bogatstva ostalo samo 26 konja. I nekoliko entuzijasta, koji se bore da ih sačuvaju. A bore da se kako znaju i mogu, svako na svoj način.
Radomir Rašo Šarenac nema svog konja, nije u mogućnosti, ali on čuva Gazala s početka naše priče, kao da je njegov najrođeniji. Gazal je konj Dragoljuba Miše Stojanovića, penzionera iz Blažujevića.
Ali, Mišo nema gdje da drži svog konja, pa se Gazal smjestio u napuštenu štalu nekadašnje ergele, u kojoj su u dobra stara vremena stanovali „paradni“ konji: najljepši i najmirniji borički „arapi“, koje su turisti iz daleka jahali i slikali se sa njima za uspomenu i dugo sjećanje. A Rašo živi u blizini i zna mnogo o konjima. I voli ih.
– Radio sam 12 godina u ergeli, sve dok nije propala. Plakao sam kad sam gledao kako poslednji konji, napušteni, gladuju i pate – priča Rašo.
Kaže, nije on radio u ergeli u ono zlatno jugoslovensko doba, ali jeste njegov otac Dragoslav. On je, takoreći, čitav život proveo u ergeli, kao i Hristivoje Razdajac i Brane Kušić. Još se priča kakva je sila bio Dragoslav Šarenac: jedan od najboljih uzgajivača konja i najbolji džokej na Borikama.
– Sećam se i ja, bilo je ovde oko 400 konja, boričko-arapskih i bosanskih brdskih, sve ljepši od ljepšeg. Na stotine turista je dolazilo. Ljeti bi se vozali fijakerima, zimi na sankama, oni veštiji su i jahali, uz pomoć naših ljudi. Pa poslije jurnjave s konjima, u hotel na ručak, kafu, kolače, na konak – priča Rašo.
I taj hotel je napušten. I štale za konje su ruinirane i puste. Sanke su sačuvane, ali godinama u njih nije upregnut konj. Džaba sanke, kad nema ni konja, ni turista.
– Sramota je i grehota kako su uništili ovakvo bogatstvo. Ali, mi ne pristajemo na to. Ergele nema, ali postoje Borike i postoje konji i postojimo mi, kojima je do tih konja stalo – kaže Aleksandra Sandra Erić (41), predsjednica konjičkog kluba „Lenkoran“ u Rogatici.
Posljednji čuvari boričko-arapskih konja u ovom kraju udružili su se i organizovali. Osnovali su, dakle, Konjički klub, nazvali ga „Lenkoran“, što je zvanično ime boričke „linije“ arapskih konja.
Osnovali su i Udruženje uzgajivača boričkih arapskih konja, kako bi se, tako udruženi, mogli obratiti „državi“. Prikupili su svu potrebnu dokumentaciju i uputili je Ministarstvu poljoprivrede RS, s ciljem da se „arapima“ sa Borika zvanično prizna da su posebna pasmina konja.
– Oni jesu posebni među plemenitim arapskim konjima. Nakon što su njihovi preci, prije 130 godina, došli iz Sirije, ovdje su, pod uticajem oštre klime, vazduha koji je pun ozona, i terena koji je mnogo tvrđi od onog u njihovoj pradomovini, razvili snažnije noge, šire grudi i veću izdržljivot – objašnjava Sandrin suprug Nebojša Erić (45).
Da su borički „arapi“ zaista posebni, dokazali su u najgore vreme, kada su, usljed propasti ergele, ostali bez hrane, vode, nege… Pa su lutali šumama, snalazili se, brstili ono što nađu. I preživjeli.
Sandra i Nebojša na svom imanju u selu Pješčevica imaju četiri boričko-arapska konja: dva pastuva i dvije kobile.
Ustvari, Zvjerko – Siglav i Đurđa – Kadina su još ždrebad. Na svijet ih je donijela Kadina, čistokrvna kobila sa Borika, koju je Erićima poklonio poznati hipolog, što će reći stručnjak za konjarstvo, Enver Žiga.
A sve je počelo sa starim pastuvom zvanim “Gazal 319”, koji je prvi došao na imanje Erića.
Nebojša, koji je rođen i odrastao na Borikama, priča kako se borio za tog konja. Čuo je da je ovaj nekad čuveni pastuv, izgladneo, zapušten, bolestan, takoreći pred umiranjem. Ode na Borike da ga vidi, strahota!
– Pet dana me glava boljela, nisam mogao da spavam, sve mislim na tog konja. Pozovem tadašnjeg vlasnika, koji je u privatizaciji preuzeo ergelu. Kažem mu, pokloni mi ga, molim te, da ga spasim, u ergeli neće preživjeti zimu. A on meni veli: nisam ja humanitarna organizacija da poklanjam, ako ti je stalo do njega, kupi ga – priča Nebojša.
Pogodili su se za 500 KM. Erići nisu imali para, pa je Nebojša tih 500 KM posudio od Srđana Arsenića iz Foče, ljubitelja konja, koji je kasnije preuzeo posljednjih tridesetak konja sa Borika.
– Poslije mi je Srđan rekao, nemoj mi vraćati te pare, konj je tvoj. Znači poklonio mi ga je – priča Nebojša.
Erići su kupili i Ružu, kobilu kojoj je bila povrijeđena noga, i nju su spasili i odnjegovali.
I ostali domaćini iz Stare Gore, Sjeverskog, Krvojevića, Prodola i Razdolja… dolazili su do konja iz propale ergele na sličan način. Ko je imao para kupio je konja, ko nije imao pozjamljivao je, molio, dovijao se na sto načina…
Kad se pročulo za njihovu plemenitu misiju, spasiocima konja su se pridružili i drugi ljudi dobre volje. Neko bi poklonio vreću zobi, neko malo vremena i pažnje. Fotografi su slikali konje, lijepe žene pozirale, televizije snimale… I priča se pročula.
Jedan od onih koji uvijek ima vremena za konje sa Borika je Radisav Cvijetić – Beli (36), okretni momak sa stotinu zanata. On je džokej, i to nevjerovatno vješt. Nema konja kojeg ne može odobrovoljiti i uzjahati, čak i „na golo“, bez sedla.
– Kad god uhvatim malo vremena, odem da nekog od tih konja izvedem, pojašem, razigram. Meni je to uživancija, a i konjima. A većina vlasnika su stariji ljudi, nisu baš neki jahači – kaže Beli.
A nekad je na Borikama bilo i mladih konja i mladih jahača, koliko hoćeš.
Ergelu je osnovala austrougarska vlast 1893. godine. Oni su u ovaj planinski kraj doveli prve arapske punokrvne i polukrvne konje. Od 1925. na ovoj ergeli su uzgajali i bosanske brdske konje.
Ergela bila u punom sjaju u doba SFRJ, sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su ovdje uzgojeni mnogi šampioni, čak i jedan oimpijski pobjednik u preponskom jahanju.
Ergela je, eto, nadživela tri države i preživjela tri rata, ali privatizaciju nije.
Sunovrat je počeo prije dvadesetak godina. Vlasnici su se smjenjivali, a svaki bi za sobom ostavio – dugove. Ergela je ugašena 2019.
Uzlud su građani molili opštinsku vlast, da spasi konje.
– Bilo bi dovojno 3.000 KM mjesečno iz opštinskog budžeta da se sačuvaju konji – tvrdi Nebojša Erić.
Možda ova računica i nije tačna, vrag će ga znati! Tek opštinari su konje pustili niz vodu. Ali, na grbu opštine Rogatica silueta konja i danas zauzima počasno mjesto.
Kombi pun zobi
Bojan Mandžo, mladić iz Rogatice, koji je tek prije dva mjeseca odselio u Holandiju i tamo se zaposlio, već od prve plate je odlučio da – počasti konje sa Borika.
– Poslao je novac da se ovdje kupi pun kombi zobi za naše konje. Za toliku zob je dao oko 200 evra, nije to mala stvar za momka, koji se tek snalazi u tuđem svijetu. Rasplakao sam se kad sam to vidio – kaže Nebojša Erić.
Princu u pohode
Uzgajivači konja sa Borika su planirali da trojica momaka, odjevena u tradicionalnu srpsku nošnju, na boričkim arapskim konjima dočekaju princa Filipa Karađorđevića, koji je nedavno posjetio Han Pijesak.
Ali, njihov prijedlog nije prihvaćen. Rečeno im je da to „ne bi bilo po protokolu“.
Na pitanje, kako su planirali da transportuju konje do sedamdesetak kilometara udaljenog Han Pijeska, Nebojša Erić odgovara, da nikakav transport nije potreban.
– Momci bi odjahali na konjima do Han Pijeska. Nije to ništa. Na našim konima se jahalo čak do Novog Sada – kaže Nebojša.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu