Boškovi ukućani, u tim dramatičnim trenucima, predlagali su da ponese plug, poljoprivredne alatke, kantu masti, buriće pasulja, povrća i druge robe, prijeko potrebne za život u neizvjesnosti, a da ne nosi knjige.
Međutim, ovaj bivši službenik opštinskog Sekretarijata za narodnu odbranu u Velikoj Kladuši, a uz to uzoran poljoprivrednik, koji je orao i obrađivao zemlju kao i njegov otac Rade, nije imao dilema.
Komplete Knjiga Branka Ćopića, Tina Ujevića, Petra Kočića a posebno bogato ilustrovane monografije o Titu, o njegovom životu i smrti, Vajagić je sačuvao. Na počasnom mjestu u vitrini je knjiga “Bilo je časno živjeti s Titom”.
Sada Boško Vajagić živi u Gornjim Garevcima kod Prijedora, gdje lekcijama iz istorije i nedavne prošlosti, iz knjiga, uredno složenih u vitrini, najčešće podučava praunuka Radu i praunuku Anđelu.
– Gdje god sam bio u izbjeglištvu, Obljaju, Glini, Dvoru, Kozarcu, Trnopolju, vodio stoku, konje, krave, svinje, vozio tovare kućnih stvari, za knjige sam u traktorskoj prikolici, uvijek nalazio mjesta. Neki su me upozoravali, preporučivali da vreće sa knjigama ostavim bilo gdje, jer u tome nisu prepoznali naročit smisao. Upoređivali su me sa Vladimirom Nazorom koji je u Drugom svjetskom ratu vodio kravu i nosio knjige, ali me nisu pokolebali – ispričao je Vajagić za Srpskainfo.
Knjige su, veli, nezamjenljivo svjedočanstvo o ljudima i vremenima.
– Nekolicinu knjiga sam izgubio putem, u bježaniji, pale su sa prikolice. Ipak, glavninu knjiga sam, svuda, kroz ratnu oluju pronio i donio u novu sredinu. Nekada sam ih kupovao na kredit, čitao i dičio se, zato ih nisam mogao ostaviti, da propadnu, da ih loši đaci istorije spale ili bace u smeće – podsjeća Boško Vajagić, čiji su preci bili čuveni solunski borci i srpski dobrovoljci koji su napustili Ameriku da bi se borili za svoj, srpski narod i svoju zemlju.
I o braći Vajagićima, pisale su mnoge knjige.
– Zavjetovao sam se Titu i Jugoslaviji, da će je ćuvati, bar u sjećanjima, jer za to imam razlog. Pamtim je po dobroti. Zaposlio sam se bez molbe i zahtjeva, bez mita i rođačkih veza, na riječ, jer je bilo mjesta za mlade i školovane, u to vrijeme. Sada se od biroa ne može dalje. Ne pomaže ni fakultet, za zaposlenje – upoređuje Vajagić davnašnje i sadašnje vrijeme.
On smatra da je, u svakom pogledu, svakog dana sve gore.
– Tješim se samo čitajući ove knjige jer me to, na časak, odvede, bar mislima, u neko ljepše i sretnije vrijeme, kada nije bilo ovoliko mržnje među ljudima. Kada prelistam knjige o Titu, samo uzdahnem, pa idem dalje. Žalostan sam što se to više ne može vratiti, ne zbog mene, nego zbog mojih potomaka, moga unuka Boška i praunuka Rade – iznosi snažne emocije, starina bistrog razuma i snažnog, nostaglučnog naboja.
– Da je Tito živ, ne bi ovako bilo, kao da su se sastali vanzemaljci pa po vazda komentarišu a nikakvog rješenja ne nude niti za dobrim, za svoj narod i sve ljude, tragaju. Meni to izgleda, kao da luk tucaju u ledenoj vodi. Takve postupke i naše političke predstavnike, čiju rabotu upoređujem sa ovim lukom, niko ne može razumjeti niti shvatiti o čemu govore i za šta se zalažu – smatra Boško Vajagić dodavši da „svakome gaće na krivo stoje kome ih je neuk i nesposoban krojio i šio“.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu