Svijet

Pokazali su šta znači ljubav: Kada sam zaprosio Petru još sam hodao, danas sam u kolicima, ali se ne predajemo (FOTO)

Od slučajnog upoznavanja na fakultetu, preko prijateljstva do braka, Vjeko i Petra Mutavčić (27) stigli su u nekoliko koraka, a za sve je zaslužna bolest od koje oboje boluju - multipla skleroza.

Pokazali su šta znači ljubav: Kada sam zaprosio Petru još sam hodao, danas sam u kolicima, ali se ne predajemo (FOTO)
FOTO: 24SATA.HR/SCREENSHOT

Za samo 12 sati skupili su sredstva za lift koji će Vjeku pomoći da lakše izlazi iz zgrade, budući da je u kolicima. Ovo je veseo i uvijek nasmijan, pozitivan par, a ovo je njihova priča, piše 24sata.

– Jedan kolega koji je bio sa mnom u grupi rekao mi je da na fakultet ide još jedna djevojka koja ima multiplu sklerozu. Nismo bili na istom smijeru pa je nisam poznavao. Jednom se slučajno našla na predavanju u mojoj grupi. Tu smo se upoznali, pružili ruke i rodilo se prijateljstvo. Prvi put smo se oboje osjećali da razgovaramo s nekim ko nas u potpunosti razumije – priča Vjeko Mutavčić (27) koji je svoju suprugu Petru (27) upoznao na trećoj godini na studijama za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji. Slavonac i Varaždinka, od tada su nerazdvojni, u dobru i zlu.

Isprva je sve bilo prijateljski. Razmjenjivali su iskustva u borbi s bolešću i kako s njom izaći na kraj, posebno za vreme studija.

– Kod nas na fakultetu nije bilo moguće studirati po posebnom programu, a velike probleme smo imali zbog bolesti. Na primjer, svaka tri mjeseca trebalo je da idemo u bolnicu u Zagreb nedjelju dana – kažu i dodaju da se ljubav rodila kada je Vjeko nedugo nakon upoznavanja završio u bolnici, a par dana nakon njega i Petra.

– To je bio težak period i tu smo bili u kontaktu sve vrijeme. Olakšali smo jedno drugom i vidjeli da tu ima ipak nešto više od prijateljstva. Od tad smo zajedno. Bolest nas je zbližila – prisjeća se mladi bračni par.

Na početku veze, roditelji su ipak bili malo zabrinuti.

– Moji roditelji su u početku bili dosta skeptični oko naše veze. Brinuli su se oko toga kako ćemo uspjeti, jer smo oboje osobe s invaliditetom, ali briga je ubrzo nestala – prisjeća se Petra.

Vjeku je multipla dijagnostikovana kada je imao 17 godina, a Petri sa 18.

– Bila je srednja škola. Završna godina je stresna sama po sebi. Kada sam saznala, uslijedio je šok. Zatvorila sam se tad u sobu i nisam izlazila – prisjeća se Petra.

Vjeko dodaje da je kod njega proradio bunt.

– Što se tiče same dijagnoze, ja sam o ovoj bolesti znao samo njeno ime. Kada sam dobio rezultate magnetne rezonance, pisalo je da imam oštećenja na mozgu tipa multiple. Kasnije sam u pretraživač upisao “Lijek za multiplu” i u prvih par članaka je pisalo da za to nema lijeka. U tom trenutku sve sam zatvorio i pustio sam da me život sam nauči šta je to multipla – prisjeća se Vjeko i dodaje da sada, nakon deset godina, smatra da je to ipak bilo pogrešno.

Kažu, da su na početku suočavanja s bolešću, većinom razmenjivali iskustva sa starijim ljudima, s kojima nisu mogli da se poistovjete. Kao vršnjaci, jedno drugom su bili dar i od prvog trenutka međusobno pružali uzajamnu podršku. Prije dvije godine, stigli su i do oltara.

– Moram da se pohvalim da sam svoju ženu zaprosio pred svima, u Lisinskom u Zagrebu na koncertu Marije Šerifović, bio je to 15. septembar 2016. godine. Tada sam još hodao, ali ubrzo, prije vjenčanja, završio sam u kolicima – prisjeća se Vjeko.

Velikog vjenčanja nije bilo, ali mladenci su se i bez toga dobro proveli.

– Vjenčali smo se sami s kumovima i sveštenikom. Kasnije smo organizovali večeru u jednom hotelu i bilo nas je tek šest. Bio je to najljepši dan i proveli smo se fantastično – kaže veseli par i dodaje da bi velika svadba ipak bila prenaporna s obzirom na njihovu dijagnozu, a i bili su još uvijek studenti pa nisu htjeli da opterećuju roditelje s troškovima.

Ubrzo nakon toga su diplomirali, a nakon studija u Opatiji, svoje mjesto pod suncem pronašli su u Varaždinu.

– Živimo sami i nekako uspjevamo. Preko Udruženja jedanput nedjeljno dolazi domaćica koja nam pomaže da počistimo. Nekad nam “uskoče” moji roditelji, ali i oni Vjeku teško spuštaju pa što se tiče fizičke snage nemamo pomoć. Živimo na trećem spratu i zato jedva čekamo da dobijemo platformu za penjanje od ulaza u zgradu do lifta. To je svega nekih osam stepenica, ali za nas puno – kaže Petra.

Odmah nakon što su preko “GoGetFanding” kampanje skupili sredstva za lift, kontaktirali su proizvođača. Sada je sve u fazi izrade i trebalo bi da bude gotovo za pet nedjelja. Kampanju je prije par dana pokrenula Petra, a ideju je dobila od pratilaca na Instagramu.

– Aktivna sam na Instagramu i imam puno pratilaca. Raspitala sam se na koji način bi mogla da prikupim donacije za platformu. Puno ljudi mi se javilo i savjetovalo mi da pokrenem kampanju. Puno ljudi je to podijelilo i podržalo nas. U roku od 12 sati, od 6 uveče do 6 ujutro skupili smo 7 hiljada evra – kaže Petra.

Dodaje da su računali da će im za skupljanje sredstava trebati barem mjesec dana.

– Donaciju je uplatilo 650 ljudi. Svi su se uključili, od bliskih prijatelja, poznanika, profesora na fakultetu do onih s kojima smo u životu možda razmijenili dvije riječi. Bojim se da nekog ne izostavim i želim da se svima od srca zahvalim – kaže Vjeko kojem će platforma do polusprata na kojem se nalazi lift biti od velike pomoći, pa će napokon moći da izlazi iz kuće.

Zbog bolesti, koja pogađa i vid, Vjeko je nezaposlen, a Petra radi pola radnog vremena. Finansijski im pomažu roditelji.

– Ne mogu da sedim osam sati zbog bolova i grčeva pa sada radim pola radnog vremena. Kupovinu i većinu toga po kući obavljam ja i sve uspijevam sama – kaže Petra.

Dodaje da su odlučili da budu samostalni, pa će tako živjeti dokle god budu mogli.

– Ne želimo druge da opterećujemo jer svi imaju svoje živote. Trudimo se što više toga da uradimo sami. Ono što ne možemo, odložimo za drugi dan. Funkcionišemo dobro i maksimalno se trudimo. Ponekad je teško, ali vjerujem da kada dođe lift da će nam biti mnogo lakše jer ćemo moći dosta toga zajedno da obavljamo – kaže.

Okolina ih je ohrabrivala od početka, a posebno njihovi ljekari.

– Kada sam doveo Petru sa sobom na kontrolu i rekao svojoj doktorici da i ona isto ima multiplu, ona je rekla: “Ljubav liječi sve”. Meni je to najviše značilo. Mir, ljubav, sreća i zadovoljstvo znače mi mnogo više od svih lijekova koje sam dobio – kaže Vjeko.

Međusobno, prije svega, paze da ne naškode jedno drugom nepotrebnim svađama i stresom.

– Kod multiple, stres nikako nije poželjan i može da pogorša simptome. Kada smo ljuti jedno na drugo, pažljivo biramo riječi. Sve se rješava što prije, razgovorom i najiskrenije što može – kaže mladi par.

Petra više ima kognitivnih oštećenja na mozgu, a Vjeko fizička na kičmenoj moždini.

– Jedno vrijeme sam imala epileptične napade. To je bio težak period za Vjeku jer sam ja znala da ostanem bez svijesti i on je tu morao da reaguje – kaže Petra.

Kako u ljubavi, tako u bolesti, kažu, oni se jako dobro nadopunjuju u svakom smislu. Pozitivni su, gledaju da jedno drugom što više olakšaju i pokušavaju iz svega da izvuku najbolje.

– Mi smo se našli u svemu. Što se tiče bolesti, ono što je loše kod njega, kod mene je dobro i obrnuto. I kada je teško, borimo se. Mladi smo, imamo 27 godina. Želimo da dokažemo sebi i drugima da se i uz multiplu mogu ostvariti ciljevi i snovi. Želimo da i drugi ljudi koji se bore s ovom dijagnozom, vide da se sve može – kažu.

– Smatramo da smo izuzetak za razliku od drugih koji boluju od multiple. Na području varaždinske županije ima 150 oboljelih, a njih 140 na rubu je depresije. To je sve rezultat nerazumjevanja okoline. Mi smo imali sreće jer su naši roditelji u suštini verovali u naše probleme. Nisu ih možda do kraja razumjeli, nisu ih preispitivali. Ljudi su puni nerazumjevanja. Na primjer, neko me pozove na kafu i ja mu kažem sat vremena prije da sam loše i da ne mogu da idem. Nije problem kada se dogodi jednom, ali kada to uradite pet puta, taj neko vas više ne zove. Ali ne odlažemo to zato što želimo, već jer ne možemo. Važno je okružiti se pravim ljudima koji će biti podrška. Mi ih oko sebe imamo malo, ali znam da su sto posto uz nas – priča Vjeko životnu priču mnogih koji se bore s multiplom.

Žele da žive punim plućima. Trude se da ništa ne propuste, od izlazaka do putovanja, a sve prilagođavaju sebi.

– U posljednje vreme najviše vremena planiramo budućnost. Htjeli bi da pokrenemo neki svoj posao i pomažemo osobama s invaliditetom da ostvare svoje prava. Ulaskom u Evropsku uniju donesena je strategija za osobe s invaliditetom. U njoj piše da svaka osoba s invaliditetom ima pravo na samostalan život. Moja žena i ja živimo sami isključivo jer imamo jedno drugo. Nažalost, većina naših prijatelja živi s roditeljima i ne mogu sebi da priušte samostalan život. Sabor je izglasao nebrojeno zakona koji se bavi ovom problematikom. Ali, u praksi nije zaživjelo gotovo ništa. To se najviše odnosi na zapošljavanje. Ljudi uglavnom uz dijagnozu dobiju i otkaz. Ja ne bih morao da organizujem humanitarnu kampanju da imam posao jer bi sam mogao da platim lift – zaključuje Vjeko.