U intervjuu za Srpskainfo Višković, između ostalog, otvoreno govori o planovima za izgradnju mreže autoputeva u Srpskoj, infrastrukturnim projektima u Hercegovini, sankcijama OHR i SAD, političkim prilikama i očekivanjima od predstojećih izbora…
Nedavno ste istakli da je integracija TAG uređaja između Republike Srpske i Srbije veliki benefit za vozače i, na neki način, simbolično povezivanje Srbije i Republike Srpske. O čemu se konkretno radi?
To je zaista veliki pomak u pružanju naših usluga, i sa jedne i sa druge strane rijeke Drine, odnosno u Srbiji i Republici Srpskoj. Dosta naših ljudi su korisnici autoputeva i u Srbiji i u Republici Srpskoj i bilo je određenih proceduralnih problema. Ljudi su morali da imaju dva TAG uređaja, da razmišljaju da li imaju dovoljno novca na jednom ili drugom uređaju.
Sada imate jedan uređaj koji radi i na naplatnim stanicama u Srbiji i na naplatnim stanicama u Republici Srpskoj. Isto to smo prethodno uradili i sa Autocestama Federacije BiH, tako da je sada sve povezano. Na neki način pokušavamo da uslugu prema našim korisnicima podignemo na viši nivo. Zaista je, po meni, nepotrebno da ljudi čekaju u kolonama, pogotovo u ljetnjem periodu, kada je sezona godišnjih odmora, u gužvama i na visokim temperaturama, možda i sa malom djecom i porodicama.
Apelujem na sve da koriste elektronsku naplatu i da bez zastoja i zadržavanja prođu kroz proceduru naplate putarine. To je i najjeftiniji način plaćanja putarine, jer na TAG uređaj imamo 15 odsto popusta. Kada gledate pojedinačne uplate ili uplate putem TAG uređaja, odnosno elektronske naplate, taj vid naplate je najjeftiniji. Pogotovo ima situacija da ljudi koji, recimo, svakodnevno putuju na relaciji Prnjavor–Banjaluka ili Gradiška–Banjaluka ne koriste TAG uređaj, nego svaki put moraju da stanu, plate ručno i tako dalje.
U ovom momentu imamo negdje oko 30 odsto prihoda od naplate putarine putem elektronske naplate, dok je 70 odsto manuelna, odnosno ručna naplata. Zbog toga smo pokrenuli niz kampanja, a otvorili smo i prodajna mjesta koja do sada nisu postojala. Sada imamo i u sjedištu Javnog preduzeća „Autoputevi Republike Srpske“ u Banjaluci, u Ulici Vase Pelagića 10, kancelariju za prodaju TAG uređaja. Isto smo uradili i u našim prostorijama u Bijeljini.
Sada ljudi ne moraju da idu na naplatnu stanicu u Jakupovcima ili bilo gdje drugo da bi to uradili. Tako da više nema izgovora: „Gužva je“, „Nisam stigao“ i slično. Ta naša prodajna mjesta rade svakog radnog dana od 8 do 18 časova, a subotom od 8 do 14 časova. Možete doći poslije posla, možete kada izađete u grad, kada odete na tržnicu. Veoma je to blizu, u centru Banjaluke, tako da zaista više nema razloga da se TAG uređaj ne koristi.
Nedavno je počelo asfaltiranje dijela puta Rača–Bijeljina. Kada građani Republike Srpske mogu očekivati da kompletna dionica Banjaluka–Bijeljina–Beograd bude završena i povezana?
To je neki period od tri do pet godina. Vi znate da mi još u ovom momentu imamo jednu dionicu koja nije faktički obezbijeđena finansiranjem i nemamo izabranog izvođača. To je dionica od Doboja do Vukosavlja, u dužini od oko 35 kilometara.
Ja sam i prije dolaska u vašu emisiju imao jednu ekipu Svjetske banke sa kojom sam razgovarao upravo o obezbjeđenju finansijske konstrukcije za tu dionicu, vrijednu oko 500 miliona evra. Nadam se da ćemo sve procedure okončati do kraja tekuće godine i da ćemo, to je moja želja i to sam ponovio i na sastanku sa predstavnicima Svjetske banke, početkom iduće godine, sa početkom građevinske sezone, imati izvođača i krenuti u izgradnju te jedine preostale dionice na koridoru od Banjaluke do Beograda preko teritorije Republike Srpske.
Znate da su ostale dionice ugovorene: Vukosavlje–Brčko, Bijeljina–Brčko i Rača–Bijeljina. Evo, sami ste pomenuli da je počelo prvo polaganje asfaltnog zastora. Srbija je najavila da će, uslovno rečeno, polovinom narednog mjeseca, odnosno oktobra, otvoriti integrisani granični prelaz i svoj dio autoputa od Kuzmina prema Rači, kao i novi most preko Save. Pošto nije izgrađena u potpunosti dionica Rača–Bijeljina, koja je trenutno završena oko 60 odsto, morali smo da pronađemo rješenje.
Žao mi je što do sada nije završena dionica od Rače do Bijeljine u dužini od 20 kilometara, jer su rokovi predviđeni ugovorom već istekli. Zaista ću sa svoje pozicije direktora učiniti sve da sa izvođačem definišemo ta pitanja i da se što prije završi kompletna dionica od 20 kilometara. Zbog toga smo bili prinuđeni da uradimo dio autoputa koji dolazi do prvog objekta, odnosno prvog nadvožnjaka koji se nalazi neposredno pred mostom preko Save.
Moramo da uradimo i priključnu saobraćajnicu od oko 700 metara koja će povezati autoput i magistralni put Bijeljina–Rača. Sa naše strane učinićemo sve da omogućimo neometano odvijanje saobraćaja preko novog mosta i integrisanog graničnog prelaza.
Kao bivši predsjednik Vlade Republike Srpske i sadašnji vršilac dužnosti direktora „Autoputeva Republike Srpske“, kakva je vaša ocjena ekonomske isplativosti ulaganja u mrežu autoputeva u Republici Srpskoj? Da li su putarine dale dovoljno prihoda i da li se isplate svi ti projekti?
Kada bismo na takav način, kao što ste vi postavili pitanje, posmatrali izgradnju autoputeva, mislim da skoro pola Evrope ne bi gradilo autoputeve. Autoputevi imaju višestruku funkciju i njihov značaj se ne ogleda samo u aspektu putarina, otplate i tako dalje. To je državni projekat. Izgradnja autoputeva je stvar države. To je preduslov ekonomskog i svakog drugog razvoja jedne zajednice, jedne sredine, jednog naroda i tako dalje.
Najbolji primjer potvrde ove moje priče su lokalne zajednice u Republici Srpskoj koje su imale priliku ili sreću da se na njihovom prostoru grade ili prolaze autoputevi. Vidjeli ste da su ti gradovi i lokalne zajednice doživljavali jedan ekonomski bum, da se formiraju industrijske zone, da se pojavljuju investitori iz Evrope koji dolaze, grade i tako dalje. Izgradnja autoputeva posmatra se sa više aspekata.
Ne možete očekivati ozbiljan ekonomski razvoj ako nemate savremenu putnu infrastrukturu. Ljudi danas žive, kako mi to kažemo, sto na sat i nemaju vremena da gube pola dana ili nekoliko sati da bi prešli između tačke A i tačke B. Kada imate autoput, onda je to nekoliko puta brže. Ali ima još jedan aspekt koji često ističem, a koji je izuzetno važan, a to je bezbjednost.
Autoputevi su najbezbjednije saobraćajnice za putovanje. Na autoputevima imate najmanje saobraćajnih nezgoda, pogotovo onih sa poginulim licima. Ako u nekom narednom periodu uspijete da spasite na desetine života, zar treba veća računica da se to radi i gradi? Mi danas gazdujemo sa oko 111 kilometara autoputa, a već sada, bez dionice koju sam pomenuo na početku, od Doboja prema Vukosavlju, u dužini od oko 36 kilometara, ugovorili smo nove dionice autoputeva u dužini od 114,5 kilometara. Znači, Republika Srpska može računati da u nekom doglednom periodu od tri do četiri godine ima duplo veću kilometražu autoputeva nego što raspolaže.
Kakvi su dugoročni planovi za putnu infrastrukturu istočnog dijela Republike Srpske? O tome se stalno priča, posebno kada je riječ o brzoj cesti Bijeljina–Zvornik–Sokolac–Trebinje i povezivanju sa Crnom Gorom.
Apsolutno ste u pravu. Po prvi put smo te stvari na neki način stavili možda u vrh prioriteta i javnog preduzeća, a moram biti iskren, i resornog ministarstva i Vlade Republike Srpske. Imali smo prije nekoliko dana, tačnije u petak prošle sedmice, u Zvorniku sastanak sa projektantskim timom kompanije „China Road and Bridge Corporation“, koja je potpisala još 2022. godine memorandum sa Vladom Republike Srpske da donira projektnu dokumentaciju za izgradnju brze ceste od Bijeljine sve do Podromanije, u dužini od 160 kilometara, gdje je u tom momentu predračunska vrijednost projekta iznosila oko 2,5 milijarde KM.
Znajući da ne možemo sve uraditi u jednom momentu, za jedan dan ili jednu godinu, donijjeli smo odluku da to radimo u lotovima. Sada je odluka da idemo na prvi lot od oko 75 kilometara, odnosno od Bijeljine do Konjević Polja. Imali smo sastanak i na neki način već usvojili trasu. Očekujemo da vrlo brzo projektant završi te uslove kako bismo mogli ići u plan parcelacije, eksproprijaciju i na neki način samu izgradnju te brze ceste. To ne znači da se neće graditi drugi lot, od Konjević Polja do Podromanije.
Isto tako, vodimo ozbiljne aktivnosti za izgradnju Jadransko-jonske magistrale, odnosno povezivanje Trsta i Soluna, u dužini od više od 1.100 kilometara, gdje jednim dijelom prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu. Ministarstvo transporta i komunikacija i Savjet ministara naručili su studiju opravdanosti tog projekta i ona je već u završnoj fazi. Nama je kroz Republiku Srpsku ponuđeno pet do osam varijanti, čak u jednom momentu sa razlikama u prostiranju tog dijela autoputa i do 40 kilometara, zavisno od varijante.
Prvobitna kontaktna tačka između Republike Srpske i Federacije bila je Ravno, međutim Federacija je na neki način promijenila svoju odluku i sada ide prema Stocu. To na neki način dovodi do pomjeranja kontaktne tačke. Ja sam u razgovoru sa načelnicima Hercegovine i gradonačelnikom Trebinja tražio da se i oni uključe u izbor same trase. Bilo bi, po meni, nekorektno da mi negdje iz Banjaluke ili sa strane nekome određujemo kuda će se kretati taj autoput, a da oni sutra budu nezadovoljni i kažu: „Nas nije niko pitao, nas nije niko obavijestio.“ Sada čekamo njihova izjašnjenja da se odluče koja im je od tih trasa najpovoljnija. Kada sam došao na čelo „Autoputeva“ i imao priliku da vidim tu dokumentaciju, imao sam svoju primjedbu, za koju lično mislim da je korektna.
Svih osam ponuđenih varijanti trebalo je da ide Popovim poljem. Ja nisam za to da se Popovo polje uništi kao biser Hercegovine, pa makar to bilo i za gradnju autoputa. Tražio sam od projektanta da izmijeni trasu. Ako već mora da ide Popovim poljem, neka to bude na obodu samog Popovog polja. Čak sam predlagao da prati postojeći magistralni put koji ide od Trebinja prema Ljubinju ili, u najgorem slučaju, sada kada imamo kontaktnu tačku u Stocu, da se trasa izdigne iz Popovog polja i da dođemo sa druge strane Trebinja, koja bi bila uključena na obilaznicu koja se trenutno radi u Trebinju. Onda bi dalje išlo prema Crnoj Gori, prema Andrijevici.
Sa Crnogorcima sam imao sastanke i oni su apsolutno za to da zajedno idemo, jer oni već na neki način grade dio tog autoputa. Ako taj autoput bude samo na strani Crne Gore, a mi na neki način ne budemo pratili, neće imati toliku svrhu same gradnje. Imamo interesovanje američkih kompanija i fondova koji su zainteresovani da, ja bih čak rekao, u potpunosti preuzmu gradnju Jadransko-jonske magistrale, svih 1.100 kilometara. Aktivnosti su u poodmakloj fazi. Čekamo da iz Hercegovine dobijemo zeleno svjetlo od načelnika i gradonačelnika, da kažu: „To je ta trasa, mi smo saglasni da bude ta i ta varijanta.“ Onda idemo dalje u sve pripremne radnje vezane za izradu glavnog projekta, izradu plana parcelacije, eksproprijaciju i izbor izvođača za tu gradnju.
Na strani Republike Srpske to je autoput od nekih 35 do 40 kilometara, zavisno od toga koju varijantu izaberete. Gradnjom tog autoputa na strani Republike Srpske i na strani Federacije, povezivanjem sa Koridorom 5C koji ide prema Neumu i od Mostara, pitanje Hercegovine i povezanosti Hercegovine sa ostatkom svijeta na neki način bilo bi riješeno na zadovoljavajućem nivou. Ali to ne znači da mi u Republici Srpskoj nemamo planove. Radimo pripremu studija opravdanosti i tehničke dokumentacije za brzu cestu koja bi išla od Trebinja preko Bileće, Gacka, Foče i Višegrada, a iz Višegrada preko Podromanije prema Sarajevu. To su sve saobraćajnice koje su u našim planovima i na kojima se radi.
Da se prebacimo na političke teme. Postoje kritike, prije svega od opozicije, da funkcioneri vlasti koji se nalaze na čelu javnih preduzeća zloupotrebljavaju svoj položaj i funkciju kako bi sa čela tih preduzeća promovisali svoju političku partiju. Kako odgovarate na takve kritike?
Šta je razlika između mene, koji sam na čelu javnog preduzeća „Autoputevi“, i, evo, gospodina Stanivukovića, koji je na čelu grada Banjaluke? Šta? On ne zloupotrebljava? Evo, ja mislim da ne zloupotrebljava. Ali ako oni nama pripisuju da zloupotrebljavamo, čekajte, hajde da se osvrnemo. Je li vi to radite, ne znam, sa kućnim budžetima? Je li to radite sa neke pozicije koja nije javna? Pa, izvinite, o čemu se ovdje radi? Mislim da su to priče za malu djecu. Znate ono: „Tamo su sve neki lopovi, drž'te lopova“ i tako dalje. A sve što rade jedni ili drugi, rade na identičan način. Ja tu ne vidim nikakvu zloupotrebu.
Možda je sada zloupotreba što sam ja došao u vašu emisiju i što govorimo o projektima javnog preduzeća „Autoputevi“? Pa šta? Je li treba da kao direktor ne smijem pričati o tim projektima? Je li to onda zloupotreba javnog preduzeća ili javnih sredstava ili bilo čega? Izvinite, ja samo radim svoj posao i pričam o planovima javnog preduzeća. Ja ne vidim tu nikakvu zloupotrebu, ali znam da će neki drugi to kritikovati. Bože moj, naše je da radimo, a njihovo da kritikuju. Kritikovali su oni sve i svašta.
Kad se sjetim perioda prije 20 godina, kada se radio prevoj Čemerno, koji je na neki način bio rak-rana Republike Srpske, posebno Hercegovine i tog dijela, mnogi su tada u Narodnoj skupštini maltene govorili kako će neko izvršiti harakiri ili ne znam šta zato što se govori da će se nešto raditi, a od toga nema ništa. „Tamo ima jedan bager i dva radnika“ i tako dalje. Je li to završeno? Je li to koristite? Je li to na ponos Republike Srpske i same Hercegovine?
Nije sve samo u kritikama. Ja, čak iza kamera, iza fokusa javnosti, kada razgovaram sa kolegama iz opozicije, njima želim sve najbolje, i njima i njihovim porodicama. Nikad nisam bio čovjek koji će etiketirati nečiju porodicu, nečiju djecu i tako dalje. Ja niti sam sudija, niti kadija, niti sudim, niti tužim. Ako imaš nešto, postoje institucije koje se time bave. Prijaviš, neka svi provedu svoje postupke i nikakav problem. Ali šta ćemo kada nekome nanesete štetu, nanesete njemu, njegovoj porodici, a poslije „pojela maca“?
Kada ste pomenuli kadije i sudije, vi ste, kada ste bili na čelu poslaničkog kluba SNSD, bili pod sankcijama OHR. Nisu vam dali čak ni da vadite lične dokumente. Kada ste bili premijer, bili ste pod američkim sankcijama. S ove distance, kada govorimo o kadijama i sudijama, koliko su sve te stvari ostavile posljedice na vas, lični i politički život?
Pa, nisu puno. A znate zašto nisu? Meni je na prvom mjestu bila Republika Srpska. Ako je preko 30.000 žrtava utkano u Republiku Srpsku, u njeno nastajanje – govorim namjerno „preko 30.000“, jer računam i civilne žrtve – i oni su žrtve za stvaranje Republike Srpske. Dijete koje pogine u svom dvorištu, koje nema ni dvije-tri godine života, zato što je izašlo u dvorište da se igra, pa padne granata i ubije ga. Ili ga ubije snajperista, ludak, fanatik. Zašto koristim ove pogrdne nazive? Zato što snajperista bira metu. Snajperista zna u šta puca. Snajperista vidi u šta puca. I ako si ti toliki monstrum da pucaš u dijete od par godina života, onda ne zaslužuješ epitet ljudskog bića. Onda si zaista monstrum.
I ne zaslužuješ da živiš, ne zaslužuješ da te neko pominje uopšte, da pomene tvoje. A bilo je takvih. Bilo je takvih žrtava djece koja imaju, ne znam, pet godina, sedam godina, tri godine, koja su poginula od snajperskih hitaca. I zašto, na neki način, i ne pomenuti te žrtve? E, kad su ti ljudi bili spremni da ulože svoj život u stvaranje Republike Srpske, onda i nosioci određenih funkcija, pogotovo predstavnici institucija Republike Srpske, moraju biti spremni da, ukoliko Republika Srpska traži da zaboravite na komoditet, da zaboravite na kukavičluk, da kažete: „Pa znate, pa ne bih ja to“ i tako dalje. Bih kad je fino, ali kad dođe gusto, „ja ne bih“. Je li tako? Ne može tako. Vi ste predsjednik Vlade ili predsjednik Skupštine ili predsjednik Republike i kad je fino i kad je gusto. Tome sam ja tako pristupao. Imao sam previše obaveza u tom momentu.
Znate, zabrane bankama, zabrane da bilo ko radi sa budžetom, a morate isplatiti penzije, plate, boračke dodatke, sve ono što je život, od čega se živi. Ja sam preponosan. Sačuvali smo Republiku Srpsku, privezali brod u mirnu luku, iako smo prošli kroz oluju i svi su očekivali kako ćemo mi biti negdje bačeni, da ćemo potonuti, da ćemo nestati, da ćemo izgubiti Republiku Srpsku, da ćemo izgubiti imovinu Republike Srpske. Optuživali su nas da ne znamo šta radimo. Pa danas donosimo zakone, a za mjesec povlačimo te zakone. Ljudi, to su bile mjere da kupujete vrijeme, da vas neko čuje, da se neko okrene i da kaže: „Šta se ovo dešava, šta je problem?“
Gdje je danas Kristijan Šmit u Republici Srpskoj ili u BiH? Samozvani visoki predstavnik. Nema ga. Jesmo ga otjerali? Jesmo. Je li, zahvaljujući Republici Srpskoj, napustio BiH? Jeste. A gdje smo mi? Evo nas. Živi, zdravi, spašena Republika Srpska. Poslije kiše dolazi sunce. Sunce je danas ogrijalo Republiku Srpsku. Evo, Željka Cvijanović je i juče i danas u Vašingtonu, na adresama na koje niste mogli ni da zamislite. Ko je mogao samo prije godinu dana da zamisli da će američka administracija, američka ambasada i sav taj aparat Stejt departmenta da nas ostave na miru?
Mi smo danas prijatelji i u Americi, i u Kini, i u Izraelu, i u Rusiji, i u Mađarskoj. Srbija se podrazumijeva kao naša matica, kao naša majka. Ljudi, mi smo na korak do ostvarenja našeg sna, a to je neupitnost Republike Srpske. Da više nikad niko u budućnosti ne može potegnuti pitanje opstanka i upitnosti Republike Srpske. Pa to je naš cilj bio sve ove godine. Borili smo se sa lavovima, sa krokodilima, sa aždajama. Nije bilo lako. Bila je umjetnost preživjeti. Bila je zaista umjetnost preživjeti. Mi smo preživjeli. Dočekali smo danas, kada se u čitavom svijetu geopolitički vrši preslaganje novih strategija, novih odnosa, novih blokova, da stanemo u red i da pozicija Republike Srpske bude neupitna.
Danas imate ljude iz najbližeg okruženja predsjednika Trampa koji kažu da BiH ne može opstati u ovakvim okolnostima. Mi iz Republike Srpske nikad nismo željeli da rušimo BiH, nikad nismo bili secesionisti. Mi ni danas nemamo ništa protiv BiH, ali, izvinite, ne može se otimati nadležnosti RS i pričati kako se zalažete za BiH. Bošnjački političari u Sarajevu najviše rade na rušenju BiH.
Ako nestane BiH, krivica je na njihovoj strani, ne na strani Republike Srpske. Mi samo želimo da budemo uvaženi, da poštujemo institucije RS. Ne može Ustavni sud BiH da bude politička institucija, ne mogu tamo da sjede stranci poput Šmita i da donose odluke na štetu našeg naroda. Radite po Ustavu i zakonu i nama ne smeta takva BiH, koja poštuje dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Mimo toga nema BiH.
Na prošlim opštim izborima imali ste najviše osvojenih pojedinačnih glasova na listi SNSD za Predstavnički dom Parlamenta BiH. Kakva su vaša očekivanja na ovim izborima?
Moje očekivanje je da SNSD ubjedljivo pobijedi na svim nivoima. Kad razgovaram s ljudima iz opozicije, moje pitanje glasi: Da li je vama Republika Srpska ista kao prije 15 ili 20 godina? Nema grada, opštine ili mjesta gdje svih ovih godina nije ulagano.
Bio sam na čelu Vlade RS skoro punih sedam godina, a u momentu odlaska nikome ništa nisam dugovao, nijednu penziju ili platu. Naprotiv, povećavao sam penzije i boračke dodatke. U mom mandatu svim borcima je omogućeno da imaju borački dodatak, bez obzira na godine i status. Sad se ta prava proširuju, što je dobro. Spasili smo institucije Republike Srpske.
Mi smo uvijek bili tim, na čelu s Miloradom Dodikom. Kad funkcionišete kao tim, onda možete računati da ćete postići rezultate. Očekujem da i u narednom periodu, sa našom koalicijom, ostanemo kao tim kojem je na prvom mjestu Republika Srpska. Što se mene tiče, ja sam na prošlim izborima osvojio najveći broj pojedinačnih glasova u cijeloj BiH. Očekujem da i ovog puta dobijem mandat. Koji će to biti broj glasova, o tome odlučuju građani.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.