U intervjuu za Srpskainfo Duraković, između ostalog, otvoreno govori o svojoj kandidaturi za funkciju potpredsjednika Republike Srpske, šansama za istorijsko pomirenje Srba i Bošnjaka, da li bi se ponovo zalagao za izdvajanje Srebrenice iz ustavnopravnog poretka Republike Srpske, kao što je to činio prije skoro 20 godina…
Kako biste danas ocijenili položaj Bošnjaka u Republici Srpskoj?
Nažalost, mi smo posljedica generalne situacije u BiH i „zakačeni“ smo time, možda malo više, s obzirom na to da je riječ o senzibilnoj kategoriji ljudi koji, i po Ustavu entiteta i države, imaju svoju konstitutivnost i trebali bi da imaju legitimitet i prava koja crpe iz Ustava i zakonskog uređenja.
Nažalost, ne mogu se pohvaliti da je to tako. Čak i kada se vratimo na početak samog povratka, nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, mislim da od tada stvari nisu išle putem kojim je trebalo. Svakom građaninu ove zemlje Dejtonskim sporazumom i međunarodnim aktima zagarantovano je da će se vratiti na svoju imovinu i imati život u skladu s principima demokratskog društva i njegovim pravnim uređenjem.
Od tada do danas, bojim se da ni entiteti ni država nisu to učinili ni za jedne, ni za druge, ni za treće. Da ne budem pristrasan i govorim samo za Bošnjake, reći ću za sve: mislim da su svi povratnici prolazili kroz težak period ponovne asimilacije u svoja mjesta. Nije isto biti Srbin u Banjaluci ili Srbin u Ključu. Po inerciji, po defoltu, što bi se kazalo, nije isto biti Bošnjak u Višegradu ili u Visokom, niti je isto biti Hrvat u Živinicama ili u Širokom Brijegu.
Tu smo se mi, kao društvo, generalno možda odmakli od onoga što zovemo temeljnim ljudskim pravima. Kada politički lideri govore u ime Srba, oni se uglavnom fokusiraju na mjesta gdje su Srbi većina, dakle na Banjaluku ili velike gradove. Ali, kada govorite o Srbima u Živinicama, rijetko ko zastupa njihove interese. Bošnjacima je takođe bilo teško svih ovih godina, jer su se interesi politika često prelamali preko života Bošnjaka koji su se vratili na svoja ognjišta.
Uvijek nas je znalo koštati to ko je ministar za izbjegla i raseljena lica, ko je vlast, ko nije vlast, jer sve što se dešava između Banjaluke i Sarajeva posljedice prvo trpimo mi. Nije isto da bošnjačko dijete, koje ide u školu u Republici Srpskoj, ne može izučavati vlastiti jezik onako kako ga, recimo, djeca Bošnjaci izučavaju u Federaciji, a živimo u jednoj državi. Tu vidimo da elementarna ljudska prava još uvijek nisu ravnomjerno ostvarena na cijeloj teritoriji BiH. Vjerovatno iz razloga što entitet ima određene nadležnosti i što je takav odnos unutar BiH. Mi smo kao u jednom koncentracionom logoru gdje, kada naljute one koji nas drže tamo, oni to vrate nama.
Ne može Milorad Dodik svojim postupcima kazniti Sarajevo, ali može Ministarstvo obrazovanja kazniti Bošnjake koji žive u ovom dijelu države, čije su institucije ovdje u Banjaluci, tako što, recimo, naša djeca trpe određene posljedice. Da se sada vratimo na situacije u kojima, recimo, zastupljenost Bošnjaka u lokalnim zajednicama, u javnim institucijama, pa i u samoj Vladi, pa evo i u Vijeću naroda, nije odgovarajuća.
Imamo neke naše „profesionalne“ Bošnjake koji su, recimo, ministri u Vladi, a oni nisu legitimni, a puno govorimo o legitimitetu. Ne možemo reći da je jedna Srebrenka Golić predstavnik Bošnjaka u Vijeću naroda ukoliko ona nije produkt listi koje su uglavnom probosanske ili bošnjačke liste na izborima. U Vijeću naroda sjede Bošnjaci koji su legitiman ishod stranaka koje predstavljaju probosansku ili probošnjačku politiku. Tako da to nije fer. Ne kažem ja da se ne dešava u Kantonu Sarajevo da se neko od Bošnjaka, recimo, predstavi kao Srbin pa da bude u nekom domu naroda i tako dalje.
Dakle, govorimo o problemima i tamo i ovdje. Neko treba govoriti u ime tih Srba koji se vraćaju na prostor Federacije i imaju takve probleme. Imate ljude koji se predstavljaju pripadnicima drugih vjera ili drugih etničkih grupa samo da bi bili na nekoj poziciji. I to nije fer. Bojim se da smo generalno kao društvo posrnuli. Civilizacijski smo posrnuli iz razloga što ne gledamo svakog čovjeka isto.
Čak i oni koji likuju time kako su zaštitnici određene etničke grupe, bilo da su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci, pali su na ispitu prema svim Srbima, svim Bošnjacima i svim Hrvatima koji u ovoj zemlji žive. Fokusiraju se samo na one koji im trebaju dati većinsku podršku za održavanje njihove moći na vlasti.
Kada se osvrnete na protekle četiri godine, kako biste ocijenili vašu saradnju sa najvišim zvaničnicima Republike Srpske, prije svega predsjednikom Republike, predsjednikom Vlade i predsjednikom Narodne skupštine?
Znate kako, ja sam nezavisni politički aktivista i jako je nezahvalan moj politički put. Ja sam 2022. godine stajao sam i dobio povjerenje građana, uglavnom Bošnjaka, u odnosu na 12 stranaka koje su bile ili u koaliciji ili su imale svoje kandidate.
S druge strane, imali smo Pokret za državu, gdje je većina stranaka, njih desetak, imala svog kandidata, a onda smo imali kandidate iz Platforme za progres i tako dalje. Došao sam legitimnom voljom građana koji su mi dali povjerenje i jako je teško da se sada oslonite na bilo koga. Zašto sam krenuo putem ispružene ruke i otvorenog srca? Možda se sjećate tog perioda, jer sam neko ko je 20 godina prisutan u javnosti BiH, Srebrenice i svega onog što je moj politički put.
Nisam profesionalni političar koji živi u Tuzli, dođe malo u Banjaluku, nagovori se Srbima, snime ga kamere i ode u Tuzlu gdje njegova djeca idu u školu ili njegova porodica tamo živi. Ja sam neko ko je direktno trpio posljedice kakav je naš odnos s predstavnicima vlasti u ovom dijelu države. Mislio sam da ispružim ruku i otvorim srce, smatrajući Banjaluku svojim gradom. Mi smo stvorili jedan narativ ovih 30 godina da je Banjaluka inostranstvo za Sarajevo, a da je Sarajevu Banjaluka inostranstvo, kao i Mostar. Ja to ne osjećam tako, jer da osjećam, vjerovatno bih drugačije i govorio.
Mislio sam da dođem ovdje i počnem otvarati vrata koja su moji prethodnici zatvorili. Zatvorili su ih isključivo svađama, previranjima, blokadama, nesporazumima i svime onim što smo imali u tom pokušaju da budemo veće patriote nego što u stvari jesmo, kako bismo dokazali ili zadržali još jedan mandat tim nekim kvazipopulizmom iil lažnim patriotizmom— dok dolje radimo neke sasvim druge stvari koje nisu realna slika onoga što jesmo. Ja sam prvi pružio ruku, neko ko je preživio genocid u Srebrenici, neko ko je imao 16 godina.
Neko kome se ne može patriotizam dovoditi u pitanje, jer moja borba svih ovih 20 i nešto godina uglavnom je bila borba za ustavna prava Bošnjaka, ne izuzimajući nikada ni Hrvate ni Srbe u dijelu Federacije. Čak sam nudio neka rješenja koja bi pomogla Srbima u Federaciji, Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj. Međutim, nikome nisam išao iza leđa. Pisao sam svim strankama. Moju platformu poslao sam i hrvatskim strankama, i srpskim strankama, i bošnjačkim strankama. Niko mi nije odgovorio.
Očito nekome odgovara ova politika etničkih torova, u kojoj oni prepadaju i dijele narod. Ja sam pružio tu ruku i dobio sam pozitivan signal. Prvi put smo bili zajedno na inauguraciji. Sjećate se, formira se Vlada RS, kojoj sam ja imao pristup, a onda se pojavljuju Bošnjaci koji misle da to nije patriotizam, da je to izdaja, da je dijalog izdaja, da je konsenzus izdaja. Podizali su te standarde bošnjačkog patriotizma, pa su u jednom vremenu mene i napali u Sarajevu. „Ko si ti da kažeš da je Sarajevo naljutilo Dodika?“ Ja to nisam tako mislio. Ja sam rekao da je politika, u odnosu na pregovore i kreiranje koalicija, izostavila Bošnjake koji žive na prostoru Republike Srpske.
U kontekstu toga, ako neko nas ili Srbe iz Federacije stavi za pregovarački sto i kaže: „Vidite, mi hoćemo državnu vlast, ali kako Srbi žive u Federaciji? Šta su njihovi problemi?“ Vjerovatno ih imaju. Ja mogu reći koji su problemi Bošnjaka ovdje i oni su to izostavljali. Period 2014. godine naljutio je tada SNSD, koji nije bio dio vlasti na nivou BiH, nego su tada PDP, SDS i ostali tamo ušli. Kada je SNSD pobijedio u ovom dijelu države, Bošnjaci su tada dobili problem jezika i nepoštovanje. Jer, pazite, problem vlasti u Banjaluci je što oni nas posmatraju kroz Sarajevo. Da, mi volimo Sarajevo, ono jeste naš glavni grad. Mi jesmo Bošnjaci, jesmo jedan narod, kao što su Srbi i Hrvati, ali mi imamo drugačiji život. Mi živimo ovdje, mi smo građani Republike Srpske, mi plaćamo poreze ovdje i s tim u vezi imamo ustavne privilegije — ili bi trebalo da ih imamo — koje nemamo.
Ne tretira nas se kao komponentu, nego kao da smo neki stranci koji su došli ovdje da podrivaju nešto. Ne možemo tako razgovarati. Dok imamo Ustav kakav imamo, dok nam je garantovan Dejtonski mirovni sporazum, Okvirni sporazum o miru i sve ono što smo dobili poslije toga, trebali bismo da se poštujemo. Kada je obećano da ćemo ići tim putem, bilo je tu nepovjerenja. Sjećam se da mi je Milorad Dodik lično znao reći: „Ovi tvoji u Sarajevu“. Ja sam uvijek govorio: Narod koji ovdje živi, koji ja osjećam, s kojim živim i iz kojeg dolazim, nije tražio da dođem u Banjaluku da se s tobom svađam kako bih bio popularan, da mi neko u Visokom aplaudira ili negdje daleko u dijaspori.
Mene interesuje jedno, a to je šta ti i ja, kao izabrani zvaničnik od strane srpskog naroda i kao izabrani zvaničnik od strane bošnjačkog naroda, možemo uraditi zajedno da njima bude bolje. Naša svađa njima neće pomoći. Može im samo odmoći. Ono što ti izjaviš, posljedice trpe u Višegradu, Foči, Rogatici, Srebrenici, Zvorniku. Ono što ja kažem može da košta Bošnjaka u Višegradu i drugdje.
Daj da izostavimo to, nego da vidimo šta možemo zajedno učiniti — ti kao predsjednik, a ja kao potpredsjednik. Najlakše je da se svađamo. Imamo tema koliko hoćete u kojima se ne slažemo, ne slažemo se u većini stvari, ali smo mogli iskoristiti ono što građani od nas očekuju: da pregovaramo i razgovaramo, a ne da se svađamo. Svađanje je nazadovanje, čak i u porodici, a ne u prostoru u kojem živimo.
Sljedeće godine biće 20 godina otkako ste bili jedan od inicijatora formiranja šatorskog naselja Srebreničana u Sarajevu. Između ostalog, tada su zahtjevi bili da se Srebrenica izdvoji iz ustavnopravnog poretka Republike Srpske. Šta se promijenilo od 2007. godine do danas? Da li i danas imate iste stavove?
Apsolutno se ništa nije promijenilo. Ja sam tada to vodio i to nije bilo samo šatorsko naselje, kako su ga zvali. To je bio protestni kamp prema svima. Presudom iz 2007. godine, koju je donio Međunarodni sud pravde, potvrđen je genocid u Srebrenici. Nije to moj politički narativ kao Bošnjaka koji je preživio genocid, nego presuda u kontekstu međunarodnog prava.
Nije moguće činiti zločin, genocid, etničko čišćenje, kako hoćete, i onda tu teritoriju prisvojiti. Nema logike. To je isto kao da ja upadnem u vaš privatni stan, nasilno vas izbacim iz stana jer sam jači ili se tako predstavljam, a onda kažem: „Sada ja konstituišem, ovo je moje.“ Vi odete sa papirom na sud, u tužilaštvo, tužite me, dođe policija, a ja vas izbacim iz vašeg stana i tako dalje. Dakle, nakon zločina genocida koji je dokazan sudom, ne mojom pričom, neko je rekao: „E, sada se ovo zove Republika Srpska“, sada ćemo mijenjati nazive ulica, kao što je to urađeno tamo nedavno i negirati sve to, otežavati život ljudima. Naše mišljenje je bilo da se, na osnovu toga, ne traži da Srebrenica pripada Bošnjacima, nego da se vrati — to je takozvana restitutio in integrum — u prethodno stanje, prije zločina, u kojem je Srebrenica bila pod jurisdikcijom države, odnosno Republike BiH, u kojoj su vlast imali i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci.
Dakle, niko nije tražio da mi budemo odvojena teritorija od nečega i da se pripojimo nekome. Tražio se status Srebrenice u kojem bi i Republika Srpska i Federacija i država imali poseban odnos. To se djelimično i desilo. Vlada Republike Srpske tada je donijela odluku o posebnom socioekonomskom tretmanu Srebrenice. Vijeće ministara donijelo je slične akte, a Federacija je rekla: „E, sada ćemo mi imati status u kojem bi Srebrenici dali poreske olakšice“ i još mnogo detalja. Međutim, stvorena je priča da se neko od nečega odvaja ili izdvaja.
Mislim da je država BiH jedna država i da imamo jedan distrikt Brčko. Dakle, mi smo tražili model u kojem bi se zagarantovalo da danas Bošnjaci ne budu preglasani u Skupštini opštine Srebrenica, da ekskluzivno ne bude Srbin ili Bošnjak gradonačelnik, nego da imamo upravo princip Brčko distrikta, u kojem bi svi imali ista prava. To nije bila samo bošnjačka borba. To je bila borba i danas.
Srebrenica još uvijek stagnira, propada, građani iz nje odlaze. Ona je socioekonomski jako ugrožena i spada u kategoriju izrazito nerazvijenih opština, a puna su usta svima Srebrenice. U jednom momentu imali smo Milorada Dodika koji izjavljuje da je Srebrenica vitalno pitanje srpskog naroda tog vremena. S druge strane imate Bošnjake kojima je to simbol stradanja i puna su usta svima, a kada pogledate standard života ljudi tamo, svi su ostavljeni.
Naravno, ta inicijativa nije dobila podršku međunarodne zajednice, pa čak su i političke stranke koje su imale većinu u Skupštini odustale od donošenja odluke kojom bi se Srebrenica proglasila posebnom zonom u kojoj bi svi imali obavezu prema njoj, pa da bude bolje i Srbima i Bošnjacima i Hrvatima, i svima koji tamo žive. Ja i dalje mislim da je taj grad zapostavljen, da su svi ljudi koji tamo žive u teškom stanju, da omladina odlazi, da se ne razvijamo, da nema ekonomije. A imamo simboličku ulogu.
Čak i međunarodna zajednica ima neku moralnu obavezu prema Srebrenici i to se vidi. Ja i dalje smatram da bi Srebrenica trebala da ima poseban status u odnosu na sve druge, jer je tamo presuđen genocid. To ne može niko osporavati kao činjenicu. Mislim da bi svi građani koji tamo žive trebali živjeti bolje, jer svi se nekako odnose prema njoj kao da im je bitna, ali kada pogledate kako tamo ljudi žive, ona je sasvim obična opština u kojoj se teško živi, u kojoj je malo ljudi. Srebrenica je nekada imala skoro 37.000 stanovnika, danas je to ispod 5.000. To je civilizacijski poraz svih nas — i Bošnjaka i Srba i ostalih.
Nesporno je da su se u Srebrenici dogodili strašni zločini. Kakvo je vaše mišljenje o Naseru Oriću? Srbi Nasera Orića smatraju zločincem koji je počinio strašna zlodjela nad Srbima u Podrinju. Zašto Bošnjaci ne osuđuju zločine koje je Naser Orić počinio nad Srbima?
Prvo, nisu narodi zaduženi da osuđuju i presuđuju. Sudovi su zaduženi. Zato ih i imamo. To je isto kao da se vi i ja posvađamo i ne možemo da se dogovorimo oko komada zemlje. Idemo na sud. Sud je taj koji donosi konačnu odluku. Iako mogu da se stavim u ulogu žrtve, ja govorim legalistički.
Ne želim da budem žrtva, jer žrtva ne može napredovati. Jednostavno, ne volim tu ulogu žrtve, kao čovjek, kao persona. Možda mi je i taj moj boravak vani pomogao da izađem iz te mantre. Naser Orić je čovjek koji nije bježao od suda. Dakle, imate neke ljude koji su pobjegli, koji bježe, koji su se krili, koji su puštali brade, maskirali se u žene, u muškarce. Zašto bježite od nečega ako smatrate da niste ništa pogrešno učinili? Naser Orić prvi put ide u Hag tako što nije bježao od pravosuđa. Otišao je, suđeno mu je i presuđeno. Imamo presudu kakvu imamo.
Ako ima neko drugačiju presudu, ja se od svakog presuđenog ratnog zločinca u ovoj državi, ma ko on bio, distanciram. Naser Orić je ponovo suđen u BiH i ponovo oslobođen. Ako neko zbog toga, da bi se osjećao dobro, očekuje od nas da osudimo nekog zato što to neko misli, ja to ne mogu da uradim. Ja nisam sud niti presuđujem. Lično smatram da je Naser Orić slobodan čovjek. Sudilo mu se i oslobođen je.
Mislite li da je u takvoj situaciji moguće iskreno pomirenje između Srba i Bošnjaka?
Od nečega se mora krenuti. Od nas će se tražiti da prihvatimo presude. Od nas se neće tražiti da prihvatimo ono što misli jedan narod. Naš politički narativ nije genocid. Genocid je u našem političkom narativu zbog toga što je presuđen i što ga imamo kao argument.
Srbija je isporučila Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Dakle, učestvovala je u procesu da dođe do toga. Onog momenta kada se donesu presude tim ljudima, kaže se: „Nije to to.“ A kada se presudi, evo, Hašim Tači, to je dobro. Ne možemo biti selektivni u tome. Presude se moraju poštovati.
Pretpostavljam da se susrećete sa Srbima koji su vam pričali da im je Naser Orić u Zalazju ili Kravici ubio oca, majku, brata. Da li možete reći samo na osnovu sudske presude Haškog tribunala da je Orić nevin?
Ali, kako mi presuđujemo ratne zločince? Ja sam u Skupštini opštine Srebrenica, kada sam bio načelnik, imao ljude koji su bili komandanti bataljona u Vojsci Republike Srpske, za koje se pričalo da su ubijali, da su ovo, da su ono. Ja mogu da mislim, ali nemamo činjenicu. Ne smijete danas reći nekome da je ratni zločinac ako nemate dokaz za to.
Pa, kako onda doći do pomirenja?
Ono mora doći. Šta ćemo dalje? Moramo poći od jedne tačke koja se prihvata. Zakone morate poštovati. Iako se možda nama neki zakon ne sviđa, kada se donese, zakon je zakon. Šta očekujete od Bošnjaka? Da neko ko nije presuđen bude proglašen zločincem samo da bi vama bilo lakše i bolje? Mislim, to je nonsens. Nemoguće. Od nečega se mora krenuti. Evo, ja mogu reći ovo: osuđujem svaki zločin nad nevinim ljudima u BiH koji su izgubili svoje živote kao civilne žrtve, a bilo ih je na svim stranama.
Ja sam sjedio i sa gospodinom Vučićem i slušao sam izjave političara iz Srbije, od Šešelja pa nadalje, koji kažu: „Bio je to strašan zločin u Srebrenici“. U redu. Da li se distanciramo od strašnog zločina ili kažemo: „U redu, strašan je zločin, samo nemojte ga genocizirati?“ Mislim da se gubimo u smislu civilizacijskih vrijednosti.
Imate čovjeka koji je presuđen za taj strašan zločin, a onda ga dočekamo onako kako smo vidjeli u Beogradu i tako dalje. Svakog Bošnjaka koji je presuđen za zločine ne glorifikujem i ne veličam. Stidim se. Ova Elfeta Veseli, koja je presuđena, ubila je dijete. Mene je stid te žene, ko god ona bila. Ne možemo naprijed ako ne prihvatimo činjenice. Imam prijatelja Srbina koji kaže: „OK, mi smo dobri drugovi, ali Ratko Mladić je heroj.“ Ne možemo biti dobri drugovi. Kako ćemo naći način da budemo dobri drugovi ako je za tebe heroj neko ko je presuđen?
Pozivate se na sudske presude, ali ponavljam: Znate ljude iz Zalazja, Bratunca ili Kravice koji isto tako mogu reći: „Ćamil Duraković mi nije prijatelj jer za njega Naser Orić nije zločinac, a znam da mi je ubio članove porodice“.
Orić je za mene slobodan čovjek. Onog momenta kada bude presuđen za ratne zločine, kada bude postojala takva presuda, Ćamil će se od toga distancirati. Možete vi to tako predstavljati, ali dokad? Poruke iz EU kažu da nema mjesta u EU zemljama koje ne prihvataju međunarodne presude. Šta ćemo sad? Hoće li to Srbiji na kraju ostati jedini uslov da bi bila članica EU? Ne vjerujem.
Mora doći vrijeme da neke stvari mijenjamo. Treba osuditi sve zločine, naravno. Evo, ja osuđujem sve zločine nad nevinim ljudima, ponovo podvlačim. Ja sam svojevremeno, kada sam bio načelnik Srebrenice, nudio predstavnicima Srba u lokalnoj vlasti da idemo, recimo, u Skelane na parastos srpskim žrtvama, civilima koji su ubijani.
Međutim, mene su pozivali na vojno groblje u Vlasenicu, u Bratunac, u Veljake. Ja ne mogu tamo ići. Tamo gdje su civili i vojnici pomiješani u tom kontekstu, ne mogu doći gdje se odaje parastos Vojsci Republike Srpske. Majke Srebrenice su išle u Jasenovac i odale počast srpskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata.
Zašto bi Bošnjaci i drugi građani u Republici Srpskoj trebalo da glasaju za vas, da budete potpredsjednik Republike Srpske i u naredne četiri godine? Šta je vaša prednost u odnosu na protivkandidate, prije svega kandidata SDA?
Za razliku od kandidata SDA, ja živim u Srebrenici. Kandidat SDA živi u Tuzli, negova porodica i djeca su tamo. Ne želim to uzimati kao neku referencu, ali ne možete pričati o pravu naroda čija prava ne osjećate. Zadnjih 20 i više godina kandidat SDA je zatvorio sva moguća vrata, izigravajući nekog „autentičnog“ bošnjačkog patriotu.
Ja sam neko ko se sa 25 godina vratio u Srebrenicu i nije mi bilo ništa bolje kad se Ramiz Salkić svađao s Miloradom Dodikom ili sa bilo kim. Čak se nekad i dogovara da se svađa tamo po Skupštini kako bi se pokazao kao nekakav zaštitnik Bošnjaka. Nije Ramiz Salkić dobijao šamare po nacionalnoj osnovi, već su to dobijali ljudi po Višegradu, Zvorniku, na džamije je svašta bacano. To nije „ispravljanje kičme“ Bošnjacima, već svjesno manipulisanje u javnosti kako bi se dobio neki bošnjački ili srpski glas.
I dalje mislim da treba pružati ruku onima koje izaberu srpski i hrvatski narod, moramo ih prihvatati kao legitimne predstavnike tih naroda. Ne možete biti isključivi i pričati kako nećete sarađivati s onim ko je pobijedio na izborima. Sutra ponovo, ko god bio na mjestu predsjednika i potpredsjednika, spreman sam da pružim ruku.
Vjerovatno se nećemo složiti oko mnogih stvari, evo, ne slažem se ni sa vama, ali moramo voditi dijalog koji je civilizacijska vrijednost. Nije to nikakva izdaja. Hajde da dogovorimo ono što je maksimalno moguće u ovakvim okvirima. Nećemo sve riješiti u našim životima, ali možemo udariti temelje budućim generacijama.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.