Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

“PONAŠALI SU SE KAO RAZMAŽENA DJECA” Evo šta se dešavalo iza kulisa mirovnih pregovora 1995.

Politika
Autor:

Foto: Profimedia

Rat u BiH zaustavljen je u američkoj vojnoj bazi Rajt-Peterson kod Dejtona novembra 1995. godine, gdje su lideri tri zaraćene strane parafirali mirovni ugovor koji će biti potpisan u Parizu 14. decembra. Međutim, malo se zna o tome šta se sve događalo u 21 dan iza kapije najveće vojne baze na svijetu.

Nebojša Vujović, diplomata i šef Misije SRJ u Vašingtonu 90-ih godina prošlog vijeka i jedan od članova jedanaestočlane srpske delegacije, uredno je sačekao da prođe dvadeset godina važenja državne tajne i onda riješio da nas provede kroz zamršeni lavirint mučnih pregovora. Bez namjere da tumači, komentariše i zaključuje, Vujović u knjizi “Posljednji let iz Dejtona – pregovori iza zatvorenih vrata” iz ugla svjedoka i neposrednog aktera faktografski otkriva trosedmičnu dramu u kojoj rediteljsku palicu drže Amerikanci, a zavađeni balkanski lideri pokušavaju da budu nešto više od pukih statista.

Na 23. godišnjicu od potpisivanja mirovnog sporazuma u Dejtonu podsjećamo na odlomke iz te knjige.

Zavrtanje ruku i “buldožer” diplomatija

Pred nama se odvija pravi triler u kome između vojnih paviljona, sašaptavajući se, šetkaju Slobodan Milošević, Milan Milutinović, Jovica Stanišić; Alija Izetbegović, Muhamed Šaćirbej i Haris Silajdžić u Alijinom apartmanu teraju mak na konac zahtjevajući nemoguće; Franjo Tuđman drži Miloševiću stranu; hodnicima špartaju američki oficiri za vezu između pregovaračkih strana – da pripomognu ali i da zavrnu ruku; kad zaškripi buldožerska diplomatija Ričarda Holbruka, svrati i državni sekretar Voren Kristofer da svojim autoritetom pogura stvari; u jednom hotelu u blizini svoju šansu čeka Ibrahim Rugova; članovi delegacija se, kad uhvate vremena, relaksiraju u dejtonskim klubovima gdje Jovica Stanišić „drži čas“ gitare; kupuju se cipele za Miru Marković…

– Knjiga je svjedočanstvo onoga što se tamo stvarno događalo iz sata u sat, iz dana u dan. Milošević je bio glavni pregovarač i lično sam ga doživio kao čovjeka koji je mogao da nosi teret. Možda je unutra imao nekih slabosti ali se nisu mogle vidjeti. Nekad bi u toku pregovora znao da me upita: „A kako će ovi tvoji prijatelji Amerikanci reagovati?“, što znači da je imao ono što se zove zadrška u mišljenju, ali je to uspješno skrivao. Hrvati su bili relaksirani, sve svoje su bili već završili i tamo su bili kao na izletu, ali je Franjo Tuđman bio vrlo kooperativan. Kada smo otišli kod njega na kafu i kolače i sa prijedlogom da bar Srbi i Hrvati potpišu sporazum, on je odmah pristao. I da nije bilo tog zajedničkog Slobinog i Franjinog pritiska, muslimani ne bi prihvatili sporazum. Ponašali su se kao razmažena djeca koja su mislila da su u Dejton došla po lizalicu, a ne na pregovore. Bili su ubjeđeni da je Amerika na njihovoj strani i da će im sve završiti. Amerika im je dosta toga završila, ali morali su i oni da budu kooperativni – podsjeća Vujović.

Brda na poklon

Vujović to u knjizi ilustruje vrlo upečatljivom epizodom u kojoj Voren Kristofer traži od Miloševića da se kao simboličan gest i ustupak, muslimanima daju brda oko Sarajeva sa kojih su Srbi pucali na grad.

“U redu. Daću. Nek nas to košta pola do jedan procenat, ali neka to bude posljednja stvar koju od nas traže”, rekao je Milošević, a Kristofer je uzvratio da ne zna da li će to biti posljednji zahtjev muslimana, ali da će biti posljednji koji će on nama prenijeti u njihovo ime.

Međutim, u jednom drugom slučaju Milošević nije popustio i to nas je koštalo bombardovanja i problema sa Kosovom. Naime, američko rukovodstvo je imalo ideju da se u Dejtonu riješi i ovaj problem pa su preko Nebojše Vujovića poslali Miloševiću nacrt sporazuma koji je predviđao široku autonomiju za Albance, izgradnju njihovih institucija koje su bili napustili, smanjivanje centralizovanog uticaja Beograda, ali je to rješenje podrazumijevalo ostanak Kosova u okviru Srbije. Milošević je to odbio. Prije toga, niko nije imao hrabrosti da mu odnese dokument koji je Vujović prvo donio ministru spoljnih poslova Milanu Milutinoviću koji ga je pogledao i rekao: “Je l‘ ti hoćeš da mene Sloba ubije? Idi, sam ga odnesi i srećno ti bilo”. Nezahvalna dužnost pripala je Vujoviću, a kako je to izgledalo on plastično opisuje u knjizi.

Foto: Profimedia

Propuštena šansa

“Milošević je pročitao dokument i ljutito ustao. Zatim je zgužvao papire i gađao me njima u glavu: ’Je l’ se oni to sa mnom zajebavaju? Pa šta oni misle, ko sam ja, kakvo Kosovo, to je unutrašnje pitanje Srbije, ne dolazi u obzir. Reci tim svojim vašingtonskim prijateljima da ne dolazi u obzir da se sa mnom zajebavaju. Jer ako se budu zajebavali, dobiće dobro zajebavanje!’”

Vujović je one zgužvane papire vratio američkom posredniku Barliju koji mu je rekao: “U redu, Nebojša, ja ću da informišem američku delegaciju… Samo mislim da je ovo možda propuštanje posljednje šanse da se situacija riješi na uravnotežen, balansiran, opšteprihvatljiv način i da će nevolja tek da dođe”. Nažalost, bio je u pravu.

– Propustili smo veliku šansu. Tada se moglo izvući rješenje za Kosovo koje je zaista bilo po formuli „više od autonomije a manje od nezavisnosti“. Izgubili smo ozbiljnu priliku da se oslonimo na pragmatizam i naslijedstvo Kisindžerove (Henri Kisindžer, američki državni sekretar 70-ih godina prošlog vijeka, prim. nov.) političke doktrine, a ne da uletimo u makaze politike Bžežinskog (Zbignjev Bžežinski, politikolog i spoljnopolitički geostrateg, savjetnik dva američka predsjednika), koju je oslikavala rečenica “Povuci ih jako za m..a u pravcu u kojem želiš i slijediće te”. Dakle, primjeni silu kad moraš, jer bez sile nećeš postići rješenje. Mi smo, nažalost, izabrali ovo drugo. Kada sam razgovarao sa Kisindžerom posljednji put, u oktobru mjesecu 1998. godine, i pitao ga šta nam slijedi, rekao mi je: „Ispustili ste priliku u Dejtonu. Sad će vas udariti“. Tako je i bilo – kaže Vujović.

– Stvorili smo drugu srpsku državu koja nije nezavisna, ali Republika Srpska ima sve atribute vidljivosti i postojanosti – zaključuje Vujović.

Foto: O. Bunić/RAS Srbija

Baba iz Goražda

Kad su pregovori završeni, Vujović je otišao u centralnu komandu vazduhoplovne baze kod generala Veslija Klarka, koji će mu pokazati nešto zbog čega je ostao bez riječi. Klarkov ađutant je uključio monitor i satelitske snimke:

“Najprije sam video zemaljsku kuglu, zatim polako obrise svih kontinenata, pa onda u krupnom planu Evropu, pa onda Balkan, BiH i onda grad. General Klark je rekao: “Evo, ovo je Goražde… Sada ćemo da zumiramo lica”. Zumirali su jedan balkon na kojem je stajala starica. Jasno sam vidio njeno izborano lice. Ostao sam zapanjen. Klark mi je rekao: “Vidite kako mi pratimo sve što se dešava u BiH. I kad vam kažemo da se negdje dogodilo vojno nasilje, mi to, svakako, u potpunosti dokumentujemo”.

Ko je Nebojša Vujović

Nebojša Vujović (61) je bio vicekonzul u Sidneju, potom i šef Misije SR Jugoslavije u Vašingtonu. Bio je i predsjednik Komiteta za saradnju s Kforom i Unmikom. Učestvovao je i u pregovorima u Kumanovu koji su doveli do prekida NATO bombardovanja. Po završetku diplomatske karijere otišao je u svijet biznisa: bio je direktor “Hemofarm USA”, savjetnik njemačke “Stade”, a sada je partner u jednoj njujorškoj advokatskoj firmi.

O Amerikancima

– Oni su kauboji. Kad Amerikanac povede djevojku na večeru, on joj kaže: “Vodim te na večeru, ja ću da platim, a poslije namjeravam s tobom nešto da uradim”. Znači, oni su direktni, robusni, vaspitani su da je sila u pravu i da američka vojna moć treba da bude neprikosnoveni arbitar tamo gdje američki šarm nije prošao. Ako Holivud ne prođe, proći će Pentagon.

(Blic)

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.

IZDVAJAMO