Da je otac nije ubio, Nikolina bi ove godine krenula u prvi razred osnovne škole. Ne prođe nijedan dan, a da ih Duško ne spomene, kako u vidu objave na društvenim mrežama, tako i u razgovoru sa suprugom Ljiljanom.
O svom bolu prije tri godine, napisao je knjigu “Čudovišta su izašla iz bajki” u kojoj je opisao sav užas, patnju i bol kroz koju je prolazila i prolazi njegova porodica.
Arpad i Slavica su bili u vezi oko godinu dana, a u braku su proveli šest mjeseci. Tokom odnosa, nesrećna žena je prolazila kroz torturu od strane partnera, koji je na kraju i, zvjerski presudio i njoj i Nikolini koja je u trenutku smrti imala samo četiri mjeseca. Arpad je uhapšen isti dan na deponiji u blizini Bačke Palanke i priveden je u PU Novi Sad.
Policajci koji su došli na mjesto tragedije kažu da užasnije prizore nikad nisu vidjeli. Slavica je ležala prerezanog vrata u kupatilu, a beba je nožem zaklana u kolijevci.
Za ovaj stravični zločin, Arpad Sabo je pravosnažno osuđen na 40 godina robije.
“Šta smo mi koji ostajemo?”
Povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja, Duško je na svom Fejsbuk profilu objavio potresnu objavu posvećenu zvjerski ubijenoj kćerki i unuci.
– Negde pred kraj moje knjige „Čudovišta su pobjegla iz bajki“, napisao sam jedan događaj poslije sahrane naših najdražih, kada me je supruga prije nego što ćemo piti prvu jutarnju kafu, uplakanih i umornih očiju upitala: “Šta smo sada mi, moj mužu?” Na to njeno pitanje sam ostao prvi put zatečen svih ovih godina svog života. Nisam znao tog momenta koji bi joj odgovor dao, svjestan da je jako teško naći prave riječi za to. Kažu stari ljudi da je bog kada je stvarao svijet nalazio riječi za sve i za svake situacije. Kada čovjek/žena izgube ženu/muža, ostanu udovac/udovica. Dijete kada izgubi roditelje ostanu siročad. Za roditelje koji sahrane svoje dijete nije mogao da nađe pravu riječ. Sada, više od 7 godina kasnije nazirem neke odgovore na to. Mi smo oni koji preostaju – naveo je ovaj čovjek.
Život u sjenci života koji prolazi
“Svi dani u godini su nam teški. Živiš, a kao da ne postojiš. Ipak, naša borba sa tom boli mora da se nastavi, kao i borba za egzistenciju. Moramo da se borimo i da čuvamo sećanje na njih kako bi ono što duže trajalo. Mi, koji ostajemo poslije, kada prođu sve one prve reakcije. Živimo u sjenci života koji prolazi mimo nas, a i sami se postepeno pretvaramo u sjenke i prolazimo mimo života – napisao je ovaj neutješni otac i djed.
Dodao je da smo postali zatvorenici datuma u kalendaru, a da za većinu dana u godini ne marimo.
– Postali smo robovi uspomena, ono jedino što nam preostaje i sa njima živimo i dok smo budni i dok spavamo. Prijateljima koji nas napuste, poželimo sve najljepše, a one koji ostaju uz nas čvrsto držimo kao najveće blago. Ko su ti ljudi koji ostaju poslije? Majke, očevi, djedovi, bake, braća, sestre – naveo je, piše Blic.
Ne osuđujte ljude koji pate
– Ne traže oni puno od ljudi. Dovoljno im je nečije prisustvo, poneka topla riječ, da znaju da nisu sami. Poneki zagrljaj koji će im kazati da još uvijek nekom pripadaju i znače, i koji će im olakšati sve bitke koje vode. Ne osuđujte ih u njihovoj tuzi. Oni imaju puno različitih oblika. Oni dišu, ali i umiru. Oni izgledaju kao da su ih godine pregazile. Oni se smiju spolja, ali unutra ih guši jecaj. Oni koračaju, pričaju, rade. Oni jesu tu ali veći dio njih je daleko negdje, zauvijek! Jedinu želju koju imaju da vrijeme kada budu odlazili dočekaju dostojanstveno i sa mirom u duši se nađu sa onima koji su im oteti . Liljana i Duško Đurđić (roditelji i baba i djed žrtava nasilja u porodici) – naveo je on u potresnoj objavi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu