Dušica često i otvoreno priča o ljepoti roditeljstva, ali sada je odlučila da u svom blogu “Ignjatova mama” opiše jedno od najbolnijih iskustava u životu žene pobačaj. Njenu ispovijest prenosimo vam u cjelosti.
“Oduvijek sam željela malu razliku među djecom. Oduvijek sam znala da želim drugu bebu čim istekne porodiljsko za prvu bebu. Sjećam se, počela sam da radim u utorak a u subotu je trebalo da dobijem. Ali trudna sam, 100%, znam da smo ponovo uspjeli iz prvog pokušaja. I, kakva slučajnost, u subotu je 4. februar, isti datum kao kad sam saznala da sam trudna sa Ignjatom. Na internetu postoji kalkulator da se izračuna predviđen termin porodjaja, i gle slučajnosti, termin je za Ignjatov drugi rođendan. Divno! Savršeno!
Još samo da dođe subota da uradim taj test, da potvrdim da sam trudna, i otvoriću trudničko bolovanje i nastaviti da uživam sa Ignjatom. Ta četri dana na poslu proći će već nekako, bio je raspust pa je mama bila tu. Ona, brat i sestra su ga čuvali naizmjenično. Konačno subota. Nikako da izbacim muža iz kuće da uradim test na miru.
I konačno! Dvije crte! Skakala sam od sreće! Šapnula sam Ignjatu da ću mu roditi brata ili sestru. Mužu sam na slici mene i Ignjata napisala „Volimo te nas troje“, odmah je shvatio i ljubio nas. Uspjeli smo! Morala sam da sačekam ponedjeljak kako bih otišla kod ginekologa da mi potvrdi trudnoću i da otvorim bolovanje. Ginekolog nije na ultrazvuku vidio plod, jer je bilo previše rano, kasnila mi je samo 3 dana. Poslao me je da uradim betu. Rezultati stižu tek sutra popodne.
Utorak- najteži dan na poslu ikada! Tad sam radila u starijoj jaslenoj grupi. Radila sam međusmjenu, a koleginica ima povrijeđenu kičmu i ne smije da presvlači djecu, niti da ih stavlja na noše. Tog dana je bilo 17 beba. 17! Jedan od obroka je bio krem sir na hljebu. Hranila sam jednu Taru koja je toliko tužno plakala za tatom,da mi se srce stezalo kad je pogledam. Mahinalno sam olizala prste od krem sira, pošto sam je nahranila, jer sam je sve vrijeme mazila i tješila da ne bi bila toliko tužna. Dan nikad duži, jer prisutnost djece nikad nije bila veća. Nakon spavanja svima su propustile pelene pa sam morala svakog kompletno da presvučem. Svakog sam podizala na pult, jer sam tako navikla Ignjata da presvlačim. Nakon ručka svi su se ukakili. Ali baš svi. Ponovo sam svakog presvlačila, svakog podizala na pult. Pelene nije nosilo 5-6, ali ostali jesu. Nekako mi se konačno završila smjena. Bila sam toliko iscrpljena i umorna, ali ipak srećna jer konačno odem po rezultate bete. Sve je bilo u redu, doktor mi je odmah otvorio trudničko bolovanje. Javila sam glavnoj vaspitačici i direktorki. Mojoj sreći nije bilo kraja.
Uveče je muž jeo eurokrem. Osjetila sam miris i pripala mi je muka. Čekaj, nemoguće je da osjetim mučnine tako rano! Mučnina nikako da prođe morala sam da se ispovraćam. Uvijala sam se od mučnine i bola u želucu. Povrćanje je trajalo čitavu noc! I gutljaj vode ako bih popila, trčala sam da povratim. Bila sam prestravljenja, neće valjda dugo da traju mučnine,ovo je horor,ne mogu da funkcionišem! Oko 4-5h ujutru prijalo mi je da pojedem kivi. Na trenutak mi je bilo bolje, konačno sam mogla da zaspim, ali ubrzo sam i to morala da povratim. Popila sam dva gutljaja vode i vratila se u krevet. Ubrzo ponovo ustala. Osjećala sam mrak. Da tonem. Da samo želim da ne osjećam ništa i da spavam, i da prestane više taj osjećaj gladi. Trgnuo me je snažan udarac, nisam odmah shvatila odakle dolazi. Osjetila sam strašan bol u glavi, dodirnula je i vidjela da su mi ruke krvave. I dalje mi se povraćalo. Osjećala sam sestru koja me je grlila i dozivala. Ja sam samo ponavljala da mi se spava i da mi se povraća. U wc solju je kapala krv sa moje glave. Sestra me je umila, odvela do kreveta i pozvala hitnu pomoć. Srećom te noći je ona spavala kod nas, inače bih bila sama sa Ignjatom, muž je već otišao na posao, tako da ne znam šta bi bilo da mi nije sestra bila tu.
U domu zdravlja su mi samo isprali ranu na glavi i poslali na VMA. Samo sam ponavljala da ne zaborave da sam trudna, ako se ponovo onesvjestim. Na VMA sam čekala tri sata da me konačno ušiju, a muž je izašao s posla i došao. Ušivanje je boljelo je kao đavo! Jako je boljelo je brijanje kose na tom mjestu, a ubodi manje-vise, ali kad zategne konac, majko mila! Bez anestezije. Tri kopče. A onda vezivanje tzv.mašnice. Boljelo je užasno! Nisu mi snimili glavu zbog trudnoće. Pustili su me kući jer imam već bebu kući, ali su rekli da strogo mirujem par dana, zbog glave. Izašla sam iz ordinacije, muž je sjedio u čekaonici. Sagla sam se da ga poljubim, a sljedeće čega se sjećam je njegovo dozivanje i unezvjeren pogled, i ponovo isti plafon iznad moje glave, isti krevet. Vratili su me na isto mjesto! Čujem doktora da priča nešto „Trudnica, rana trudnoca, hitno… “ Uradili su mi, mislim, EKG i prikljucili infuziju. Toliko sam bila iscrpljena da se ni ne sjećam svega.
Konačno smo sanitetom krenuli kući. U sanitetu je bio i jedan djed koji je morao da leži. Ja sam jedva izdržala vožnju da sjedim. Baš sam se osjećala loše, boljeli su me mišići. Valjda zbog dehidratacije. Kod kuće sam na vešu primjetila braonkasto-crvenkast trag. Ma, nije to ništa. Znam da je na početku trudnoće moguće blago krvarenje. Sutradan je bio jači trag krvi. Otišla sam kod ginekologa. Prepisao mi je utrogestan. Po dva, ujutru i uveče. Popila sam dva i otšla da spavam. Probudio me je osjećaj obilnog curenja krvi. Ne, nemoguće! Nemoguće! Ležala sam i grlila Ignjata.
Čim je svanulo hitno kod ginekologa. Kaže ima slučajeva da sa ovako jakim krvarenjem opstane plod, nista ne mora da znači. Odlazim u Narodni front hitno. Ne znam ime doktora, ali je bio predivan! Dugo me je pregledao vaginalnim ultrazvukom, i na kraju rekao da ponovim betu i vratim se. Sjećam se, stajala sam pored muža,doktor je držao papir. Nisam se dala sve vrijeme, do tad. Rekao je da ne brinem, da mu je žao, ali je dobro sto je sve samo otišlo pa nije potrebna kiretaža, jer to znači da ću ubrzo moći ponovo da pokušam, kad se osjetim spremnom za to.
Tresla sam se. Ukopala sam se tu u tom holu u bolnici. Moja sestra me je zagrlila. Željela sam da se otrgnem, da pobjegnem, da ne vidim nikog, da me ostave svi. A nisam mogla noge da pomjerim. Nisam osjećala sopstvena koljena. Nisam zeljela više da udahnem vazduh. Neki osjećaj kao da ni ne zaslužujem da ga udahnem više ikad.
Danima sam se osjećala grozno. Osjećala sam se iznevjereno od strane sopstvenog tijela. Kako meni to da se desi, kad sam ja jaka i ja mogu sve! Zašto meni, koja čitav život radim kao konj da bih se izborila za svoje mjesto pod suncem! Zašto meni, Bože, zar sam ja zaslužila da nakon toliko rada i truda čitavog života prolazim kroz ovo… A zatim pitanja šta sad da radim? Moram na posao! A Ignjat? Nema ko da ga čuva! Moraće da ide u vrtić. I ko zna kad ću ponovo biti trudna. Šta ako više nikada ne budem mogla da iznesem trudnoću… I razna druga pitanja. Dani su se sveli na to da jedva čekam noć, da zaspim sa nadom da se neću ni probuditi jer nemam više snage da razmišljam o svemu tome. A i danima trpim toliku bol u glavi od onog udarca… Najteže mi je bilo kada bi me neko tješio riječima „Imaš Ignjata“- jer ja sam i tu bebu željela da imam! A još teže kad kažu „Bolje je ranije da imas pobačaj, nego kasnije.“ Sta je tu bolje! Bolje je jedino da nemaš nikad pobačaj bebe koju si željela da imaš! I još gore „Ma šta ti je, to nije ni bila beba, to je samo plod!“ Svaka beba je prvo bila plod. I Ignjat je bio plod. Dijete koje si željela da imaš voliš podjednako od momenta kad saznaš da si trudna, i boli te njegov gubitak ma kad da se on desio.
Kad sam konačno poslije dvije nedjelje skinula konce i konačno oprala kosu, osjetila sam se da sam ipak živa. Trudila sam se. Ubrzo sam se vratila na posao. Trudila sam se da se ponašam normalno. U sebi sam se raspadala. Najviše zato sto mi je sestra u srijedu uveče rekla da neće moći da čuva Ignjata, a trebalo je da počnem da radim u petak. Muž je na poslu pisao zahtjev da radi samo noćne 12 časovne smjene, kako bi bio sa Ignjatom dok sam ja na poslu, i tad sam ga zavoljela još više. Plakala sam zbog olakšanja što će Ignjat biti zbrinut, imala sam neki glup osjećaj kao da muž time čini meni uslugu, a on je, zapravo, samo bio roditelj svom djetetu.
Na poslu su svi pitali šta se desilo, kako… Prepričavanje svega iznova i iznova me je ubijalo, a trudila sam se da se ponašam kao da se ništa nije desilo. Vidjela sam u dnevniku da i ona djevojčica Tara nije dolazila tih mjesec dana u vrtić, počev od onog dana kad je meni pozlilo. Pretpostavljam da sam od nje dobila taj stomačni virus, kad sam olizala prst pošto sam je nahranila. Ta Tara je bila moj lijek. Melem za moju ranjenu dušu, za moju utrobu. Ona je plakala za tatom, a ja sam je tješila i plela kikice da se tata oduševi. Mala slatka crna djevojčica, kad bih samo ja imala jednu takvu!
Sa mužem nikada nisam pričala o tome kad ćemo ponovo pokušati da imamo bebu. Zatrpala sam sebe honorarnim poslom, pored posla u vrtiću, samo da uposlim misli, da nemam vremena da razmišljam o sopstvenom telu koje me je izdalo. Imala sam mnogo anketa jer je preduzborna kampanja bila u toku, pa nakon vrtića dolazila sam kući da stavim ručak da se kuva, podojim Ignjata i uspavam ga, pa sam išla da radim ankete. Vraćala se da dovršim ručak, sipam Ignjatu ručak da se hladi, probudim muža da ga hrani, pa ponovo odlazila da radim ankete. Vraćala se da spremam Ignjatu večeru, ispratim muža na posao, okupam Ignjata i uspavam ga. U tom periodu noću je sisao na 20-40 minuta. Sigurna sam da je osjećao moju napetost, pa se zato toliko često i budio. Muž je spavao dnevno po 3-4-5 sati, pa išao na posao u smjenu od 12 sati, plus još 2 sata u prevozu. Ne znam kako smo preživjeli taj period. Uglavnom, nismo pričali o tome kad ćemo ponovo pokušati da imamo bebu, došlo je spontano.
Jednom, mjesec dana nakon spontanog pobačaja.
Kasnila mi je nedjelju dana, iako nisam vjerovala u trudnoću, već da se ciklus poremetio zbog pobačaja koji se desio prethodnog mjeseca. Bio je 10. april. Test je bio negativan. Ok, bila sam u pravu, trudnoće nema, samo vjerovatno treba vremena da se ciklus vrati u normalu.
Uveče pogledam ponovo test, pa kao da se minimalno nazire druga crta. Ali nije rozikasta, nego kao sijenka, jedva vidljiva sivkasta crta. Ma to sigurno umišljam, a i prošlo je više od deset sati od kad sam uradila test.
Dani su prolazili, a i dalje je kasnila. Odlučila sam, čekaću 19. april pa ću da ponovim test. Volim taj datum! Uvijek mi se lijepe stvari dešavaju tog datuma. A i srijeda je, volim srijedu, i srijedom mi se stalno dešavaju lijepe stvari. I uradim test tog 19. aprila, i ugledam jasne dvije crte. Ne sjećam se kako sam se osjećala. Ok, prvi put nam je uspjelo odmah. Drugi put nam je uspjelo odmah, ali i treci put da nam uspije odmah? Bože, hvala ti, ipak me voliš, ponovo si me nagradio ovom srećom!
Mužu sam kupila kinder jaje u koje sam ubacila test i ponovo ga zatvorila,i stavila na sto. On nikako da dođe s posla, kasnio je. Kad je konačno došao nije ni primjetio kinder jaje! Kad sam mu rekla da je za njega, rekao je da mu se ne jede. Hej, njemu se ne jede slatko! Pa on bi i pošećeren kamen pojeo, a čuj, sad mu se ne jede slatko! Nekako ga ubijedim da otvori jer se meni jede (kakva laž) i kad je vidio test, pitao je da li je to novi test (A jok, polovan! Kupila povoljno na kupindu, kao nov, koripćen samo jednom!) da li sam sigurna da je test pozitivan, i kako to tako odmah. Rekoh ne znam, ti mi reci kako odmah, a i šta se pitaš kad nam nije prvi put da to tako odmah bude.
Otšla sam na posao da saopštim da sam trudna, i da sam otvorila trudničko bolovanje. Jedna koleginica, starija, može majka da mi bude, rekla je „Sad jedi, nemoj da budeš na dijeti da bi bila mršava, pa da padaš u nesvijest zbog gladi, i imas pobačaj!“
Ja zaista, zaista ne razumijem čemu potreba jedne žene, jedne majke, majke koja je i sama doživjela pobačaj u poodmakloj trudnoći, majke koja je u saobraćajnoj nesreći izgubila dijete, da drugoj zeni koja je doživjela pobačaj željene i planirane trudnoće, i ubrzo željeno ponovo zatrudnila, kaže tako nešto! A pitala me je ranije kako se desilo sve to, i isprčala sam kako. Tokom priče sam pomenula da sam bila gladna od cjelonoćnog povraćanja, a ne zbog dijete. Ako ne pijem koka kolu i nisam ljubitelj slatkiša, a pritom sam mršava iako imam jedno dijete, ne znači da sam na dijeti. Ali jednostavno neki ljudi su toliko ograničeni, da je nemoguće razuvjeriti ih i objasniti im bilo šta, jer oni vjeruju samo u ono što su zamislili u svojoj glavi. Ipak, nebitno je to, ali kako jedna žena, majka, majka koja je prošla kroz gubitke rođenog i nerođenog djeteta, ima srca da kaže drugoj ženi, majci, trudnici nakon proživljenog spontanog pobačaja tako nesto!? Ne shvatam i dalje. A toliko sam volela tu ženu. Obožavala sam je! Bukvalno obožavala. Tu ženu sam grlila svaki put kad bih je vidjela, a sjećam je se još dok sam išla na praksu. Bukvalno mi je grijala srce kad je vidim. Uvijek sam neopisivo osjećala potrebu da je zagrlim. Valjda je zato moja povrijeđenost njenim riječima toliko velika, i ne prolazi i dalje.
Samo sam izasla iz vrtića. Nisam otišla po svoj mantil i svoje klompe. Samo sam željela da udahnem vazduh van vrtića. Otvorila sam trudničko bolovanje, a Ignjat je nakon dva dana sam, spontano izbacio noćne podoje. Vjerovatno je osjetio da sam rasterećena od stresa, pa je i on bio zadovoljniji. Sve je došlo na svoje. Uživala sam. Ljekar je prepisao utrogestan. Pitala sam da li je sve u redu, a on je rekao baš ovako „Sve je u redu, nego kao hajde zbog prethodnog iskustva da kao čisto imamo neku sigurnost, mada i ako krene nešto loše ni utrogestan neće pomoći,ali ‘ajde.“ Pitala sam se čemu utrogestan ako je sve u redu? Nisam ga pila ni u prvoj trudnoći. Gledala sam onu kutiju i razmišljala. Ne želim da o ovoj trudnoci mislim negativno, jer ona nema veze sa prethodnim iskustvom. Ovo je nova priča. Ne želim da strahujem niti da razmišljam negativno, neću piti utrogestan ako je trudnoća u redu. Neću da me utrogestan svakodnevno podsjeća da sam jednu bebu izgubila. Ovo je novi život.
I nisam ga pila. Trudnoća je protekla savršeno, kao što je i prva.
Moja dugina beba. Moja duga nakon kiše. Moja Ognjena. Vatrena, borbena, oganj moj. Utočiste moje. Tatina kćerkica i tajina bubica.
Ignjatova sestra. Ignjatova sekica. Slatka sekica. Ognjenika, Ognjeniki, Nona, Noni, Nonini, Noninino, Nonikova, Noniki, Noki, Nokio. Nonikic. Nokinic.
I svako jutro počinje sa „Ognjena sekice, ti si lijepo spavala? Da li si se naspavala?“ A dan završava sa „Mokim Ognjenu sekicu moju slatku. Ognjena volim najviše tebe, puno, ovoliko!“.
Bože, hvala ti! Hvala za ostvarene snove!”
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu