Želim sa vama ovom prilikom da podijelim jednu priču posvećenu mojoj Ivani, a napisala su je djeca sa kojima je dijelila knjigu, ocjene ,radost, tugu i život. Napisana je prije mesec i po dana, ali tek sad sam smogao snage da vam je napišem. Ja se ovom prilikom iz sveg srca zahvaljujem toj dragoj djeci – napisao je Slobodan i dodao:
– Oprostite mi na trenutku slabosti, oprostite i ne zamjerite, nisam od vas mnogima odgovarao, nemam snage ni volje za razgovore, ali ovu priču osjećam da sam vam je dužan pokazati, vama koji ste voljeli Ivanu.
Ovo je pjesma koju je otac objavio:
– Kažu nam ti si otišla, ali ne to nije istina, Ivana ovo si nam slagala! Vratićeš se ti i nastaviti da se smiješ, onako zvonko, jako, toliko da svi krenemo u horu, kako je uvijek bilo. Čini mi se da je svijet okovan tugom, da zemlja bjesni za najboljim drugom, čini mi se, vrijeme na satu unazad teče. Pogledah u kalendar pa srce presta’ da me peče. Vrijeme me baci do nekog blijedog petka, hajdemo ispočetka. Na hodniku baš našeg fakulteta, čujem zvonki glas kroz masu silueta ,,Zaboravila sam da je danas predaja iz maketa!“
Dajem ti čačkalice, malo žice i ljepka. Onako kako to obično biva sa poznanicima, koji se prepoznaju, a par tajni ih dijele da postanu nešto više, lica se smiješe, kao da znaju, upamtiću tempo kojim duša ti diše. Tako je sve krenulo… Tebi je napraviti maketu bilo i suviše lako, dok sam ja na svojoj dugo radila, tebi je trebalo 10ak minuta, kao da si je do tada napravila milion puta…
“Da li se nešto može dodati?“, asistent pita, kažeš: “Da i ne. Da li se nešto može oduzeti? Da i ne“ Gledaš ti, gleda asistent i gledam ja sa strane. Progovori ,,Desetka“ (a tebi dah zastane). Ja u čudu, smijem se, moja je dobila sedmicu i malo sam bijesna, prestaje da te drži mjesto i kao da ti je prostorija tijesna.
Tada nisam shvatila ali sada znam. Tvoj život bio je poput te makete. Moglo se svašta nešto i dodati i oduzeti, ali na kraju opet ništa. Trebali ste da je vidite i Ivanu i maketu. Čista desetka, ali nije bilo tu nekog reda, bilo je svega i lijepog i tužnog i ružnog i srećnog, svega!
Ali bilo je stvarno, pogledam u kalendar opet i više nije petak i sada sam bijesna ali ovaj put istinski, jer se desilo nešto što niko nije očekivao. Nešto što nisi zaslužila. Pitamo se da li je moglo drukčije. Znate, ona je imala divnog glasa, pjevala jer je kaže tako je navikla kod kuće sa svojima, znala je tekst svake pesme, pravi mali džuboks! Plesala baćatu, ma svaki ples je znala!
I činilo se da je ništa ne plaši jer je željela i voljela toliko toga, da joj je svaka planina bila mala. I zašto nam pobogu nisi rekla? Čini se, odlaze uvijek oni koji su najviša srca dotakli. Šta mi drugo ostaje nego da te pustim i pamtim, jer uvijek puštaš one koje voliš, ali ih držiš u srcu i sjećaš se. I boli, ali voliš i srećan si što si ih imao.
I znamo da ovo nije kraj, ovo je samo prelazak u neku drugu formu. Sada si negdje na ljepšem dalje od svih nas, ali bliže Bogu.Hvala ti što si bila dio mog, dio naših života, bila si drugarica, sestra, rođaka, kćerka i uvijek ćeš biti u našim srcima. Nisi zaboravljena. Živjećeš vječno u nama, sjetićemo se kroz igru i pjesmu.
Zbogom za sada, naša Ivana“
Ivana Krivokapić (24) ubijena je prije skoro dva mjeseca, tačnije, 23. decembra prošle godine, a za osumnjičenim za ovaj zločin Jetmirom Gočajem policija i dalje u traga u dvije države, potjernica je raspisana 16, januara.
U razgovoru koji su novinari obavili sa njim dva dana prije raspisivanja potjernice rekao je “da nema veze sa ubistvom i da je osumnjičen policija bi, kako navodi, već došla po njega”.
Na pitanje o Ivani je rekao:
– Upoznali smo se na planinarenju na Prokletijama. Znamo se od prošle zime, mart, april, ako se ne varam. Pa mi smo bili u kontaktu svaki dan smo se čuli i onda pitala me kad ćeš doći u Beograd i pozvala me. Ja sam išao, družili se, šetali, ništa nismo imali, znači između mene i Ivane nije bilo ničega. Posljednji put smo se vidjeli 23. decembra. Tog dana kada sam ja krenuo za Crnu Goru. Zamolio bi sve portale, sve ljude, da prije nego što počinju da nešto pišu o meni, da razmišljaju malo – rekao je on za Telegraf.
Inače, danima nakon zločina na društvenim mrežama objavljivao fotografije iz zavičaja i beogradskim novinarima govorio da je kod kuće i da mu je policija rekla da ga niko ne traži. Gočaj je inače iz sela Vusanje kog Gusinja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu