Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

POTRESNA PRIČA DOBITNIKA DVA OSKARA Kako je odrastanje u logoru uticalo na život Branka Lustiga

Svijet
Autor:

Foto: Abir Sultan/EPA

U Zagrebu je jutros u 88. godini preminuo Branko Lustig, najpoznatiji hrvatski filmski producent i osvajač dva Oskara.

Zbog jevrejskog prijekla tokom Drugog svjetskog rata bio je zatvorenik zloglasnih koncentracijskih logora Azšvic i Bergen-Belsen, a njegovo iskustvo ugrađeno je u slavni film „Šindlerova lista“.

Foto: Nir Elias/EPA

Njegovo mirno djetinjstvo promijenilo se jedne noći 1941. godine kad su njegovim roditeljima javili da moraju napustiti Osijek jer će drugo jutro doći po sve Jevreje.

– Tata i mama samo su mi rekli da moramo ići baki u Čakovec, potrpali vrijedne stvari u kištre, ukrcali ih u brod i cijelu smo noć plovili do Preloga u Međimurju, odakle su nas konjima prebacili do stričeve kuće u Čakovcu. Mama i tata su mislili da smo tamo sigurniji, da Mađari neće dirati Jevreje. Kako je moj otac pobjegao iz Mađarske kamo su ga odveli u radnu službu, mene i mamu su sredinom 1943. kao taoce odveli u logor. Kad je to saznao, vratio se u Čakovec, ali mi smo ostali u logoru, a njega su ubili 15. marta 1945. Mi to nismo znali dok rat nije završio – ispričao je za Gloriju.

S majkom je s 11 godina odveden u Aušvic i odmah su ih razdvojili.

– Kad su nas iskrcali iz vagona, do mame je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj uspio reći neka kaže da mi je 16 godina. Tako je i postupila. Da to nije rekla, završio bih kao i moja baka, u krematorijumu, jer su se rješavali djece koja im nisu mogla biti od koristi. Mamu sam vidio još samo jednom, ošišanu i nagu kako trči preko dvorišta. Nju su zatim odveli u na rad u tvornicu oružja u Esen, a mene u rudnik uglja. Mislio sam da su je ubili. Kasnije su me premjestili u radni logor Doru Mitelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo radili rakete V1 i V2 u fabrici sagrađenoj pod brdom – prisjetio se.

U februaru 1945. prebacili su ih u logor Bergen-Belsen u kojem je, 25 metara od njegove barake, mjesec dana kasnije umrla Ana Frank. Ondje je dočekao oslobođenje, piše Jutarnji list.

– Bio sam jako bolestan. Imao sam tifus, ležao sam na slamaricama punim ušiju, koje su postale imune na sve čime su nas špricali, a nogu koja mi se smrznula u vagonu nakon velikog marša na koji su nas natjerali kad su čuli da dolaze Rusi, nisam mogao kontrolisali. Mnogo je ljudi na tom putu umrlo od hladnoće, a često smo iza leđa čuli pucnjavu jer su ubijali sve one koji nisu mogli nastaviti put.

Ja sam nekako preživio iako mi se noga dizala i trzala kao da marširam. A kad sam došao u Bergen-Belsen, dobio sam i tifus, uši sam u slojevima mogao bacati sa sebe, a spao sam na 30 kila. Stoga, kad sam vidio Engleze u logoru i čuo gajde, mislio sam da sam umro i da mi anđeli sviraju na nebu. Spasio me jedan zarobljenik, vojnik jugoslavenske kraljevske vojske, koji me izvukao van, oprao od ušiju i zatvorio me u svoju baraku gdje sam ostao nekoliko dana. Kad mi je splasnula temperatura i kad sam malo došao sebi, ispričao sam mu svoju priču. On me je slušao i u jednom je trenutku shvatio da mu je istu priču ispričala nedavno i jedna žena. Od njega sam doznao da mi je majka živa – ispričao je Lustig za Gloriju.

Foto: Abir Sultan/EPA

Bili su udaljeni 500 metara, a nisu znali jedno za drugo.

– Moja mama, koja je pala u nesvijest kad je čula da sam živ, dočekala me sa svim ženama iz logora i pali smo jedno drugom u zagrljaj – prisjetio se njihovog prvog susreta.

Broj koji ga podsjeća na strahote logora zadržao je na ruci i nikad ga nije poželio maknuti.

U starijoj dobi počeo je imati noćne more.

– Supruga mi kaže da u snu plačem i vičem, ali kad se probudim, ne sjećam se što sam sanjao. Samo ponekad osjetim strah – ispričao je prije desetak godina.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO