Zbog jevrejskog prijekla tokom Drugog svjetskog rata bio je zatvorenik zloglasnih koncentracijskih logora Azšvic i Bergen-Belsen, a njegovo iskustvo ugrađeno je u slavni film „Šindlerova lista“.
Njegovo mirno djetinjstvo promijenilo se jedne noći 1941. godine kad su njegovim roditeljima javili da moraju napustiti Osijek jer će drugo jutro doći po sve Jevreje.
Tata i mama samo su mi rekli da moramo ići baki u Čakovec, potrpali vrijedne stvari u kištre, ukrcali ih u brod i cijelu smo noć plovili do Preloga u Međimurju, odakle su nas konjima prebacili do stričeve kuće u Čakovcu. Mama i tata su mislili da smo tamo sigurniji, da Mađari neće dirati Jevreje. Kako je moj otac pobjegao iz Mađarske kamo su ga odveli u radnu službu, mene i mamu su sredinom 1943. kao taoce odveli u logor. Kad je to saznao, vratio se u Čakovec, ali mi smo ostali u logoru, a njega su ubili 15. marta 1945. Mi to nismo znali dok rat nije završio – ispričao je za Gloriju.
S majkom je s 11 godina odveden u Aušvic i odmah su ih razdvojili.
– Kad su nas iskrcali iz vagona, do mame je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj uspio reći neka kaže da mi je 16 godina. Tako je i postupila. Da to nije rekla, završio bih kao i moja baka, u krematorijumu, jer su se rješavali djece koja im nisu mogla biti od koristi. Mamu sam vidio još samo jednom, ošišanu i nagu kako trči preko dvorišta. Nju su zatim odveli u na rad u tvornicu oružja u Esen, a mene u rudnik uglja. Mislio sam da su je ubili. Kasnije su me premjestili u radni logor Doru Mitelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo radili rakete V1 i V2 u fabrici sagrađenoj pod brdom – prisjetio se.
U februaru 1945. prebacili su ih u logor Bergen-Belsen u kojem je, 25 metara od njegove barake, mjesec dana kasnije umrla Ana Frank. Ondje je dočekao oslobođenje, piše Jutarnji list.
– Bio sam jako bolestan. Imao sam tifus, ležao sam na slamaricama punim ušiju, koje su postale imune na sve čime su nas špricali, a nogu koja mi se smrznula u vagonu nakon velikog marša na koji su nas natjerali kad su čuli da dolaze Rusi, nisam mogao kontrolisali. Mnogo je ljudi na tom putu umrlo od hladnoće, a često smo iza leđa čuli pucnjavu jer su ubijali sve one koji nisu mogli nastaviti put.
Ja sam nekako preživio iako mi se noga dizala i trzala kao da marširam. A kad sam došao u Bergen-Belsen, dobio sam i tifus, uši sam u slojevima mogao bacati sa sebe, a spao sam na 30 kila. Stoga, kad sam vidio Engleze u logoru i čuo gajde, mislio sam da sam umro i da mi anđeli sviraju na nebu. Spasio me jedan zarobljenik, vojnik jugoslavenske kraljevske vojske, koji me izvukao van, oprao od ušiju i zatvorio me u svoju baraku gdje sam ostao nekoliko dana. Kad mi je splasnula temperatura i kad sam malo došao sebi, ispričao sam mu svoju priču. On me je slušao i u jednom je trenutku shvatio da mu je istu priču ispričala nedavno i jedna žena. Od njega sam doznao da mi je majka živa – ispričao je Lustig za Gloriju.
Bili su udaljeni 500 metara, a nisu znali jedno za drugo.
– Moja mama, koja je pala u nesvijest kad je čula da sam živ, dočekala me sa svim ženama iz logora i pali smo jedno drugom u zagrljaj – prisjetio se njihovog prvog susreta.
Broj koji ga podsjeća na strahote logora zadržao je na ruci i nikad ga nije poželio maknuti.
U starijoj dobi počeo je imati noćne more.
– Supruga mi kaže da u snu plačem i vičem, ali kad se probudim, ne sjećam se što sam sanjao. Samo ponekad osjetim strah – ispričao je prije desetak godina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu