Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

Potresna priča JEDNE MAJKE: Dijete me gleda gladno, ja tanjir supe NE MOGU DA MU SIPAM

Društvo
Autor:

Foto: Privatna arhiva

Ina Ignjatović (41) je prije sedam godina bila na poslu kada je osjetila da gubi dah. Bila je malaksala. Cijela se tresla. Kada je počelo naglo da je steže u grudima, zvali su Hitnu pomoć. Ni ljekari, a ni ona nisu očekivali dijagnozu koja je uslijedila i koja ju je za samo nekoliko mjeseci pretvorila u taoca bolesti za koju mnogi u Srbiji nisu ni čuli.

– Pozlilo mi je. Znam da su zvali porodicu da dođe po mene. Sjećam se, voze me do službe Hitne pomoći. Siva, mrtvačka, boja mijenja nijanse na mojim obrazima. Sanitetom me šalju na kardiologiju. Po nalazu EKG kažu da nisam za njih i da je spas u lijeku za smirenje i da mogu da odem kući – počinje – svoju priču za Blic Ina Ignjatović.

Imala je 36 godina kada je počela da osjeća nesnosan umor. Punih pet godina šetali su je od ljekara do ljekara, liječili je ovako i onako, davali joj razne dijagnoze, ali nije bilo pomaka. Godinama se pitala u čemu je problem, nije mogla da bude ni majka ni supruga, samo je ležala i nijemo posmatrala kako život ispred nje promiče, a ona ne može ništa da učini.

Dan kada je shvatila da mora kod ljekara – što prije

– Suprug je morao na posao. Sama sam, a neko treba da ode po mlađeg sina u vrtića udaljenog 200 metara od naše kuće, kao da je 2.000 kilometara, jedva sam ih prešla. Sin mi ima tek godinu dana, a ja nemam snage da mu promijenim pelene. Nemam snage da se poigram sa njim. Nemam snage da se pokrenem. Nemoć…Očaj! Beznađe – prisjeća se Ignjatovićeva.

Od prave dijagnoze, ni traga ni glasa

– Prva dijagnoza je bila infekcija toksoplazmom, a kasnije su se nizale nove. Osjećala sam se jako loše nakon preležane infekcije, koja kada je prošla, a simptomi nisu prolazili , odeš kod ljekara i kažu ti – sada je sve u redu. A ja se ne osjećam dobro. Nizali su se dani jedan za drugim sa sve više simptoma. Prije podne bih bila na poslu, a čitavo popodne kod različitih specijalista koji bi svaki put iznova tražili krvnu sliku koja bi svaki put bila dobra, a njihov komentar: “Ovo je u redu, ako vam ne bude bolje, javite se ponovo, pa ćemo vidjeti” – kaže Ina.

– Divan je osjećaj biti mama, i divan osjećaj kada sa svojom djecom provodite najdragocenije vrijeme, igrate se s njima,spremate im omiljena jela, pišete domaći, idete u šetnju, vodite ih na trening i gledate kako rastu i trude se da postignu nešto. Kada ih pratite u svemu, vi ste njihova najveća podrška i vjetar u leđa. Međutim, kada je mama koja je njihov sijvet i podrška u svemu, u prvom koraku pa nadalje, odjednom vezana za krevet, strah kod djece je normalna pojava . Kada mama nema snagu da drži tanjir i sipa djetetu ručak ili mu doda čašu vode, onda je to strašno.

Strašno je da gledate, do juče ste mogli sve da radite za svoju djecu, da ih pratite i budete mama, a sada to odjednom ne možete i drugi ljudi to rade umjesto vas. To nisu stranci to su bake, ali mama je mama. Dijete vam priđe da se pomazi sa vama, a i to vas iscrpi. Strašno je i to što su znali da mama nije dobro,i da su me sve vrijeme bespomoćnu u krevetu gledali, blijedu, sivu u licu sa modrim podočnjacima ,tada bi oni meni dodavali čaj ili čašu vode. Bili su mali, a veliki ljudi. Nosili su to s velikom ogovornošću. Stariji sin je bio drugi razred, a mlađi 16 mjeseci – priča Ina.

– Sve to je bilo strašno i za moju porodicu. Stalno su morali da me voze kod ljekara,stalno bi bila na relaciji posao-bolnica -kuća. Obično bih ležala u krevetu, nisam imala snage ni mlađeg sina da presvučem, zamaralo bi me i pranje zuba. Znam da im je svima bilo teško da me gledaju iscrpljenu, blijedu, klonulu. Imala sam i utisak kao da znaju da nestajem i da me gube, ali, naravno, to niko nije mogao da izgovori to se vidjelo u njihovim očima, posebno u očima moje majke – sjeća se Ina.

Bilo je potrebno pet godina da sazna od čega boluje

– Pravu dijagnozu sam otkrila u ljeto 2018.godine. I to je bio pravi šok za mene, ali pozitivan! Znate kada dugo lutate od jednog do drugog dokora i krenete da im nabrajate simtome, onda uglavnom dobijete odgovor samo za ono čime se taj specijalista bavi i kažu vam da to nema veze sa drugim simptomima. A tadašnji prvi put kod pravog specijaliste za mene. Počeo je da nabraja i da povezuje sve one simptome koje sam imala, a drugi bi mi govrili da nije ništa. Dobila sam dijagnozu sindroma hroničnog umora i krize svijesti. Ostala sam u šoku, jer nisam ni slutila da imam tu bolest. Kada su ustanovili šta se zaista sa mnom dešava, dali su mi terapiju. Terapija se sastoji od vitamina, antioksidanata, i svega onoga što jača organizam. Ishrana bez glutena, laktoze i rafinisanog šećera – priča Ina.

Slušajte svoje tijelo, ono nikada ne griješi

– Poručila bih im da nikada ne odustaju od sebe, da budu uporni. Osluškuju svoje tijelo jer ono i te kako daje signale kada nešto nije u redu. Najlakše je nekom prepisati da je depresivan ili anksiozan i dati šačicu pilula koja još više pogorša stanje i još više vas prikuje za krevet. Ne možete imati napad panike cijelog dana ili danima on traje pola sata i prođe. Ako vi imate želju da radite i da normalno funkcionišete u životu, imate elana, ali vaše tijelo nema snagu potražite pregled kod pravog specijaliste, imate prava – završava svoji priču o borbi sa bolešću Ina Ignjatović.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO