Ova porodica sa tri generacije pod istim krovom je vijesnik boljeg života u razorenom i opustošenom selu, gdje je prije rata živjelo više od hiljadu stanovnika, a sada ih ima stotinak. To su većinom starci koji borave u zapuštenim kućama, na zaraslim imanjima, bez osnovnih uslova za život.

Tomaševići su prIJe desetak godina, vrativši se iz okoline Beograda, popravili kuću i pomoćne objekte, počupali korov i okrčili šipražje. Odlučili su da na porodičnom imanju u Zapadnoj Slavoniji nastave ratom prekinute poslove. Opredijelili su se za stočarstvo, za uzgoj ovaca kojih sada imaju šezdeset. Nabavili su poljoprivrednu mehanizaciju i zasukali rukave.

Poslije bježanije od kuće i iz svoga sela pretrpjeli smo mnoge nedaće. Ovdje smo živjeli dobro, imali svega dovoljno, a u izbjeglištvu je oskudno, nismo uspjeli da se snađemo. Stalno smo patili za svojim Kukunjevcem i samo tu, na svome imanju vidjeli šansu da se ekonomski oporavimo – ispričao nam je Vlado Tomašević koji je kupio veće površine zemljišta od komšija srpske nacionalnosti jer oni ne planiraju da se vrate.

– Dokupili smo 17 hektara zemljišta za stočarsku proizvodnju, za livade i sjeno. To nam je primarna djelatnost, a jesenas ćemo veću površinu zasaditi orahom. Gazdinstvo smo registrovali, stalno povećavamo svoju proizvodnju. Najviše sam ohrabren zbog sina koji se vratio i odgovorno prihvatio posla – ispričao nam je Tomašević.

Njegov sin Milan je završio informatički fakultet u Beogradu, ali se umjesto kompjutera opredijelio za traktor, plug, kosilice, poljoprivrednu mehanizaciju.

– Sve sam dobro analizirao i zaključio da je za mene ovdje najbolje. Nekima to djeluje nelogično, ali je za mene sasvim prihvatljivo. Presudnu ulogu za mene, odnosno za moju porodiciju, imaju primamljivi podsticaji Evropske unije. Ovdje se zaista isplati baviti poljoprivredom, investirati i na tome graditi budućnost – smatra Milan, čija se sestra Milica udala i ostala u Pančevu.

U ovoj prodici kažu da nemaju bezbjednosnih problema u selu i da se osjećaju dobro. Svim stanovnicima Kukunjevca, bez obzira na vjeru i naciju, kažu Tomaševići, problem su puste kuće, zapuštena imanja, ogromne površine bez ljudi.

– Divljač je najveći problem jer divlje svinje, zečevi, lisice, srne ulaze u dvorišta i haraju po baštama i njivama. Mnogo je pustara koje niko ne krči, ne dolazi niti o tome brine. Srećna sam zbog povratka jer sam ovdje provela život, dočekala starost i bilo mi je teško tražiti utočište u RS i Srbiji. Kod svoje kuće je ipak najljepše – kaže Mileva (86), najstarija mještanka Kukunjevca, još vitalna i vrijedna starica koja takođe mnogo doprinosi u svome domaćinstvu.

Nikola Ivanović, zamenik gradonačelnika Pakraca, hvali porodicu Tomašević rekavši da su malobrojni zapadnoslavonski Srbi u teškoćama i zbog administrativnih podjela.

– Zapadna Slavonija je rasparčana u sedam županija pa su time i Srbi u sedam upravnih područja, što onemogućava njihovo institucionalno povezivanje i bolju saradnju. Na ovom području nedostaje više od polovine predratnog stanovništva svih nacionalnosti. Spaljeno je 160 srpskih sela već prve godine rata, a poslije su se nedaće uvećavale – rekao je Ivanović, napominjući da je ovdje malo srpske djece i da je perspektiva loša, ukoliko ne pomognu RS i Srbija.

Ipak, smatra da primjer Tomaševića treba i drugi da slijede, posebno porodice koje se nisu ekonomski snašle u RS i Srbiji.

Sjećanje na žrtve

Mještani Kukunjevca i susjednih srpskih sela posljednjih godina obilježavaju godišnjice svojih stradanja u posljednja dva rata.

U Drugom svjetskom ratu ustaše su 11. oktobra 1942. godine ubile 660 Srba, tri Jevreja, dva Čeha i jednog Rusa. Stevan Cule (84) i Stevan Konjević (89) su preživjeli svjedoci ustaškog zločina u Kukunjevcu, koji smatraju da mlađe generacije moraju čuvati uspomenu na svoje stradale pretke, rodbinu i sunarodnike.

Oni su i ove godine bili na komemoraciji i parastosu, a kolona je krenula ispred ruševne pravoslavne crkve posvećene Svetoj Petki minirane 1991. godine.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu