Milica Janevski karijeru je gradila u pozorištima širom Srbije gdje je ostvarila značajne uloge u predstavama “Ujež“, “Pučina“, “Doktor Nušić“, “Boing Boing“, “Dogvile“,”Hajmatbuh“, “Gogoland“, “Don Žuan“ ”Rubište“, “Iz života insekata“, “Severoistok“, “Ovaj će biti drugačiji“…
– Kada sam prešla u Beograd, nije bilo posla. Grcala sam u tome da li ću moći da platim kiriju, a nisam htjela da opterećujem roditelje. Jednog dana pozvao me je kolega iz Banjaluke i predložio da pomognem njegovoj drugarici koja snima studentski film. Pomislila sam kako je bolje da radim nešto, pa makar i za džabe, nego da sjedim kod kuće – rekla je Milica.
– Dobila sam poziv da odem na kasting za seriju “Kosti” u Banjaluku. Ispostavilo se da je studentkinja kod koje sam igrala pokazala reditelju Saši Hajdukoviću svoj film, ali i da njena mama drži tu produkciju. Spremila sam se dobro i odmah dobila posao. Premijera serije bila je usred korone, kada su svi bili po kućama i gledali televiziju, pa je lijepo odjeknula. Od tada je telefon počeo da mi zvoni i nije prestao – rekla je ona, a zanimljive su okolnosti u kojima je našla uloga u “Deci zla”, prenosi Blic.
“Imala sam 100 evra u džepu”
– Kada sam dobila poziv za kasting, imala sam posljednjih 100 evra u džepu. Htjela sam da učinim sve što je do mene da dobijem ulogu, pa sam se poigrala. Kupila sam plavo odijelo i bijelu bluzu, obula cipele na štikle, otišla kod frizera… Ogrnula sam svoj stari bijeli kaput i pomislila da će, čim uhvatim bravu od vrata produkcije, uloga biti moja! Ubrzo su mi javili da sam dobila ulogu. Odijelo je bilo strategija jer sam naučila da se tijelo drugačije ponaša kad je na štiklama, a drugačije u trenerci.
Akademiju nije upisala iz prvog puta
– Ta 2005. je bila značajna za mene. Nakon neuspjeha na prijemnom u Beogradu, vratila sam se u Valjevo kao jedina od cijele generacije koja nije upisala fakultet. Mama me je pitala da li hoću da idem na privatni, ali ja sam bila odlučna da neću odustati od akademije dok me ne ubijede da nisam za ovo. Sutradan sam se zaposlila u jednom kafiću da perem čaše i imam svoj džeparac. Iz perspektive šanka gledala sam ljude kao vrstu pozorišne predstave i bavila se njihovom psihologijom. Sljedeće godine pokušala sam ponovo. Profesorka Jasna Đuričić mi je mnogo godina kasnije otkrila da je, čim sam ušla na vrata, znala da će me primiti. Bili smo joj prva klasa, bila je vrlo požrtvovana i zahvalna sam joj na tome.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu