Petar je počeo da tokom studija na Geografskom fakultetu, sticajem okolnosti, piše Telegraf.
– Nikada nisam htio da se bavim turizmom već ugostiteljstvom. Tokom prve godine otišao sam u Berlin na sajam turizma. Ubijedio sam svoje da mi je ta praksa korisna, a zapravo sam pošao zbog djevojke koja je bila vodič. Nakon porvatka, shvatio sam da želim da se bavim ovim poslom – prisjeća se.
Još 2012. godine kontaktirao je turističku agenciju u kojoj je radio do prije par nedjelja.
– Bio sam samo jedan klinac koji je riješio da se prijavi za ovaj posao.
Posljednjih 8 godina Petar provodi u nevjerovatnim avanturama, obišao je pola svijeta, stekao nova iskustva i preživio je mnogo zanimljivih događaja.
– Zanzibar smatram drugim domom. Proveo sam tamo skoro tri godine ukupno. Ponekad sam ostajao i po tri mjeseca a ponekad samo deset dana. Mještani na prvi pogled deluju kao da su previše opušteni ljudi koji te uopšte ne shvataju ozbiljno, ali su zapravo toliko neiskvareni i iskreni ljudi, koji žive jedan mnogo mirniji i usporeniji život od našeg – objasnio je Petar.
U početku je mentalitet meštana bio neobičan i nejasan, ali je Petar ubrzo prepoznao i pozitivnu stranu sporijeg i mirnijeg života.
– „Nema nerviranja, sve se da riješiti“. Taj moto mi se mnogo dopada. U restoranima, obrok koji naručite tek tada će biti ubran ili ulovljen, pa se ponekad hrana čeka sat ili dva dok se pripremi, ali to što dobijete zaista je za vas spremljeno, svježe je. Dosta vremena sam proveo dolje i to ostrvo mi je nešto najlepše, njihove stare građevine, pijace, boje, njihov šareni islam, najveće kornjače, zalasci sunca, istorija, miks kultura, miks Afrike i Arapa, uticaj kolonija; sve na jednom mestu.
Indija je potpuno drugačija priča. Petar je tu magičnu državu opisao kao najbolje i najgore istustvo svog života.
– U Indiju sam stigao poslije Afrike i promjena brzine života mi nije prijala. Tu kod ljudi ne postoji privatan prostor, ulicom može da prođe autobus, tuk-tuk, motor ili krava, svuda je uvijek gužva. Indija je spoj sjaja i bijede, zlata i blata.
Nagla promjena atmosfere, iz opuštene Afrike u uvijek užurbanu Indiju, bila je jako neobična, ali turistički vodič uvijek mora da se navikne na nove okolnosti.
– Imao sam i priliku da odem u goste kod jedne porodice. Morao sam da se opustim, pio sam njihovu vodu i jeo sa njima na podu. Vodio sam tamo jednu grupu dvadeset dana, i sve što je moglo, prošlo je naopako: bilo je trovanja, ljudi su se gubili, a jedna gospođa je pala i slomila kuk. Moram uvijek da budem spreman na najgore, ali i na najobičnije.
Petar smatra da je ovaj posao savršen i najzanimljiviji posao na svijetu, ali ipak postoje neke neprijatne situacije ili problemi koji moraju da se riješe momantalno.
– Kada sam tek počeo sve je bilo idealno, ali vremenom mi je postalo jasno da turisti mogu značajno da utiču na doživljaj jedne destinacije. Shvatio sam da mnogo više volim da istažujem sam i da budem slobodan. Tada ne moram da budem neprijatan prema lokalnom stanovništvu zbog ispunjavanja želja i nezadovoljstva putnika. Često budem razočaran njihovim ponašanjem. Naravno, ima izuzetaka. Mnogi ljudi putuju i upijaju sve oko sebe. Spremni su da dožive jedno mjesto u potpunosti. To su oni ljudi koji zaista mogu i meni da uljepšaju put.
Naravno svi putnici su, obično, punoljetne osobe sa potpunom slobodom, ali se ponekada ne ponašaju tako.
– Postoje turisti koji se pripreme na put, slušaju savjete i ponašaju se odgovorno, ali postoje i oni koji su kao djeca. Treba im pažnja ili se samo prepuste skroz isključe mozak. Smiješno je kada nekom starijem, mnogo starijem, daješ savjete i juriš po plaži da se namaže kremom za sunčanje. Postidio sam se kada je jedne ekipa odlučila de jede šniclu u sred Puskara, svetog i vegetarijanskog grada.
Nažalost, svima je poznato da je pandemija korona virusa privremeno skroz prekinula turizam, ali je možda i promijenila način putovanja koji nam je do sada bio poznat. Petar je saopštio da su brojne njegove kolege iz ovih razloga ostale bez posla.
– Jedan dio turističkih vodiča je uspio da se preorijentiše, oni trenutno vode ture po Srbiji, međutim znatno je veći broj onih koji su sada bez posla i čekaju neko bolje vrijeme. Svi koji su radili ture po Beogradu, namjenjene stancima, sada su u mnogo težem položaju. Nekadašnje četrdesetočlane grupe pretvorile su se u oko pet turista po danu, u boljem slučaju – konstatovao je Petar trenutnu situaciju.
– Jeste najlepši posao na svijetu. Neko te plati da popiješ koktel na Zanzibaru ili jašeš kamilu u pustinji. Ipak ponekad moram da se žrtvujem. Često sam na drugoj strani svijeta za Božić ili Novu godinu, moram da radim neke stvari koje ne želim kako bi grupa imala što bolju uslugu. Promjena klime i džetleg utiče na raspoloženje. Desilo se jednom da sam doletio sa Balija u Srbiju na jedan dan i sutradan pošao u Meksiko. Provodio sam i po tri mjeseca na Zanzibaru. Umije da dosadi, ali vremenom postaneš kao lokalac i zavoliš to mjesto, upoznaš ono najljepše.
Petar o svojoj profesiji govori sa volikom ljubavlju. Kao pravi avanturista pronašao je idealan posao za sebe. Iako je trenutno čitatava oblast turizma u teškoj situaciji, Petar pozitivno gleda na budućnost.
– Sve u svemu „nema nerviranja, sve se da riješiti.“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu