Odluka o proglašenju je donijeta na drugom kongresu Internacionale održanom 1891. godine u Briselu. U Bosni i Hercegovini 1. maj kao Praznik rada prvi put je obilježen 1907. godine, ali su i godinu ranije 1906. održani protesti i obustava rada.
Dok su vođe komunista, socijalista i drugih radničkih organizacija u vrijeme Druge Internacionale vjerovali i borili se za prava radnika te odigrali veliku ulogu u stvaranju pritiska da se uvede osmosatni radni dan, danas je ljevica širom svijeta zaboravila na one čije bi interese trebala da zastupa, piše Klix.
Moderna ljevica, a posebno u Evropi i zapadnim zemljama je zaokupljena sama sobom i vođenjem kulturnih borbi sa malo obaziranja na interese radničke klase i onih slojeva kojim bi trebali da ponude nadu u bolji život.
Ovakvi ljevičari se bave pitanjima koja su za većinu radničke klase ne samo strana nego i potpuno nebitna.
A istinska ljevičarska politika u Bosni i Hercegovini više ne postoji osim u crvenim bojama na zastavama i nazivima stranaka. Partije uslovne lijeve orijentacije ne da se ne brinu za prava radnika nego njihove lidere je gotovo nemoguće vidjeti okružene radnicima i van markiranih odijela, dok strankama upravlja činovnička birokratija bez ijednog žulja na ruci.
Posebna priča su sindikati čije vođe žive lagodnim životima, za prvi maj ispale desetak unaprijed naučenih fraza te organizuju proteste čija organizacija bude kao kada se se na svadbi okupi veći broj ljudi. Vođe nisu spremne, sposobne, a niti žele zaista se zauzeti za bolji položaj radnika već uživaju u moćnim nazivima sindikata koji su svrha sami sebi.
Ipak, postoje i neki pozitivni koraci po pitanju položaja radnika u Bosni i Hercegovini, ali to nije zasluga ni sindikata, ni lijevih stranaka nego nevidljive ruke tržišta.
Masovno iseljavanje je prisililo poslodavce da u pokušaju da sačuvaju ono malo preostale radne snage počnu nuditi i bolje uslove, ali čini se da je već kasno za promjene koje će donijeti brze rezultate.
Zaista, ima neke poetske pravde u tome da poslodavci koji su u onom postratnom tranzicionom periodu ponižavali radnike sada se često pred kamerama medija žale kako ne mogu ni za dobru platu naći radnika. Današnji radnici su djeca koja su poslije rata gledali roditelje kako ostaju bez svega u korist novopečenih ratnih profitera i milionera sa oholim osmjesima u preskupim automobilima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu