Tamo gdje nema ni prodavnice ni apoteke, a prvi komšija na puškomet, tamo gdje bolest kuca na vrata ili je već obuzela tijelo i dušu, tuga prerasta u vapaj za pomoć.
Zato se posljednjih godina pojavila jedna nova profesija – gerontodomaćica ili njegovateljica čiji rad finansira ili sufinansira država i lokalne samouprave, ali od jednog do drugog projekta u sklopu centara za socijalni rad, gerontoloških centara ili preko civilnih udruženja.
Jedno takvo udruženje je i Udruženje „Osmeh“ iz Vlasotinca sa više njegovateljica, među kojima počasno mjesto zauzima Vesna Novković (55) iz sela Donja Lopušnja, 15 kilometara od Vlasotinca, piše Jugmedia.
Ona je supruga, majka, baka i prabaka, njegovateljica koja svojim automobilom „reno 5“ dnevno po vrletima prelazi po 20 kilometara kako bi u tom i okolnim selima njegovala stare i bolesne i taj posao, s malim prekidima, obavlja od 2016. godine. Trenutno brine o 11 starijih ljudi.
– Riječ je o starijima od 65 godina, o ljudima i preko 80 godina koji žive sami. Većina je bolesna, ima, čak, i nepokretnih. Moja obaveza je da ih obiđem, da počistim, skuvam im nešeto, da im kupim potrepštine i lijekove, a kupovinu obavljam petkom u Vlasotincu jer tamo gdje oni žive nema prodavnica ni apoteka, nema škola, ljudi su su iselili. Kada su prohladni ili zimski dani, često zateknem ledene sobe, pa nacjepam drva i podložim vatru, nacjepam mnogo više da imaju do mog narednog dolaska – počinje Vesna priču za juGmediu, koja je prije mjesec dana podijelila i 150 paketa pomoći lokalne samouprave.
To su njene obaveze, ali uz njih ide i ono što nije u opisu posla, a to je da je ona svojim, takozvanim korisnicima, postala najbolji prijatelj, drug, psiholog, kćerka, anđeo.
– Usrećuje me njihov osjmeh kada me vide kako ulazim na kapiju ili otvaram vrata njihovih kuća. Oni ponekad nedjeljema ne vide drugo sem mog lica. Dok čistim, perem, kuvam, dok im dajem lijekove da popiju, sve vrijeme razgovaramo. A kada završim posao, skuvam kafu, sjednem pored njih i tada njihove priče teku bez pauze.
– Sve srećne porodice liče jedna na drugu, svaka nesrećna porodica, nesrećna je na svoj način – napisao je prije više od 120 godina slavni pisac, ali u slučaju ljudi, jednočlanih porodica, koje obilazi Vesna Novković iz Donje Lopušnje, Lav Nikolajević Tolstoj nije bio u pravu jer sve priče starih, usamljenih i bespomoćnih ljudi liče jedna na drugu, prenosi Blic.
A to je da su njihova djeca morala da odu iz sela jer su ovi krajevi siromašni, pa su sišli u Vlasotince, Leskovac, otišli za Niš ili Beograd ili morali preko granice. Svi oni pate što dane provode sami, ali različito doživljavaju svoju samoću. Međutim, jedno im je zajedničko, a to je da svako do njih na neki način opravdava svoju djecu zbog napuštanja rodne kuće. Rijetko ko će se požaliti da je zanemarivan, a ima, ja to osjetim. No, kada mi se požale, kada sa suzama preko izboranih lica ispričaju svoju tugu, ja sam u obavezi da tu njhovu priču čuvam za sebe. Isplačemo se zajedno, pa olakšamo dušu. U takvim trenucima pokušam da im izmamim osmjeh, da im donesem neku novost iz komšiluka iz varoši iz svijeta, šta god i da ih nasmijem, a po pravilu prepričavam one veselije događaje – objašnjava sagovornica.
Podplanisnko selo Donja Lopušnja, u kome Vesna živi, ima oko 300 stanovnika, ali od proljeća do kasne jeseni ono se više nego prepolovi jer muška populacija, koja živu uz obližnju Crnu Travu, odlazi na građevine širom Srbije i Evrope, kao i Vesnin suprug. Sa jednog dijela sela vidi se Leskovac i cijela njegova kotlina. Selo, kako ovde kažu, dalo dušu za stočarstvo i uzgoj voća.
Vesna se udala vrlo mlada i dobila dvije kćerke koje su se takođe udale mlade. Ima tri unuke i jednog dvogodišnjeg praunuka o kome se povremeno brine, kada njegova baka, odnosno, njena kćerka nije u mogućnosti.
– Naše radno vrijeme je do 15 sati, ali, vjerujete, ja kada odem na teren ne mogu da mjerim vrijeme, ja se kući vraćam između 18 i 19 sati. Ljeti to nije poblem, ali zime su ovde pune snijega, putevi zatrpani, pa dobar dio do nekih korisnika moram da pješačim. U situaciji sam da često iznevjerim sosptvenu porodicu. No, imam razumjevanje, prije svega supruga Jove, pa i djece – priča Vesna.
Vesna je ranije radila u trgovini i na drugim poslovima, ali kaže da joj ovaj posao najviše prija. Toliko da je u vrijeme vanrdenog stanja i nešto kasnije, dva i po mjeseca, volontirala.
– Ja nemam roditelje, bez majke sam ostala vrlo mlada, u 16 godina. Zato volim ove ljude koje njegujem kao svoje roditelje. Mučenici su to i mene doživljavaju kao svoju kćerku. Žive od skromnih penzija ili od socijalne pomoći. Svi su imali teške živote. Ima i onih koji pamte Drugi svjetski rat. Sticali su teško i s mukom školovali djecu, ali sudbina je htela da pod starost ostanu sami. Slušajući ih, mnogo sam naučila, ali ne bih voljela da doživim njihovu sudbinu – zaključuje ova heroina, koja, veli, s podjednakom ljubavi čuva i djecu, svoje unuke i svog praunuka, piše Jugmedia.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu