U srpskim kućama u Sandžaku se čuva posebno suđe koje nikad nije umašćeno svinjetinom, u kome se servira hrana za komšije muslimane, kaže on.
– Srbi u Sandžaku, to sam i u BiH viđao, nikada nisu jeli, pili ni duvanili za vrijeme Ramazana pred muslimanima, ne pitajući da li oni poste – dodaje Senad.
Baš takav sličan doživljaj iz djetinjstva vuče i on, kada je sa ocem i prijateljima posjetio manastir Sopoćani, a tamo, ne pitajući ga i skromno bez riječi, jedna sestra koja je i dan danas živa, Buda, je čula da se on zove Senad, pa mu je bez ikakvog znanja ili nagovještaja spremila poseban grah, bez svinjskog mesa, piše Bosnainfo.
Iako je tada još bio komunizam, mogla je da mu servira šta je htjela, Senad to vjerovatno nikad ne bi ni znao šta je pojeo, ali ne, sestra Buda je imala obzira na to i povela je računa.
Nije to čak ni čudno, neko je nahranio gladno dijete, ali Senad i danas pamti njen gest, njen osjećaj i dobrotu koju nema svako.
Nakon godina i godina, put ga je nanio ponovo na stranu Sopoćana, a kada je čuo da je Buda još uvijek živa, kako i sam kaže, udario ga je “grom” sreće, pa je odlučio da je ponovo posjeti i zahvali joj na onome što je tada davno uradila.
– Niko mi to nije tražio ni primoravao me, to je bila moja volja – kaže sestra Buda, dok joj se Senad srdačno zahvaljivao govoreći da priču o njoj priča svima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu