Kultura

PRIČE UZ KOJE SMO ODRASTALI Ovi Diznijevi filmovi su inspirisani STVARNIM DOGAĐAJIMA (VIDEO)

Mnogi od nas odrasli su uz Diznijeve filmove, a priče o princezama, vilama i zlim kraljicama neosporno su postale dio današnjice. Iako ih je Dizni uljepšao, u svom originalnom obliku nisu ništa manje fascinantne.

PRIČE UZ KOJE SMO ODRASTALI Ovi Diznijevi filmovi su inspirisani STVARNIM DOGAĐAJIMA (VIDEO)
FOTO: NINA PROMMER/EPA

Neki od filmova sadrže originalne priče dok je za većinu njih drevni faktor poslužio kao inspiracija. Snjeguljica, Pepeljuga i Mala sirena inspirisane su, primjera radi, bajkama sa evropskih prostora, dok su mnoge priče temeljene na stvarnim istorijskim događajima i osobama.

Iako ih je Dizni pročistio i uljepšao, ove priče u svom originalnom obliku nisu ništa manje fascinantne u odnosu na svoje adaptacije.

“Pokahontas” (1995)

Možda i najpoznatiji Diznijev film temeljen na stvarnim događajima, Pokahontas iz 1995. godine, u osnovi je romansa koja se bavi odnosom između princeze, pripadnice indijanskog plemena Povhatan pod imenom Pokahontas i engleskog koloniste Džona Smita.

Film, koji oslikava tenzije između američkih domorodaca i engleskih doseljenika, koji su nastojali da domoroce međusobno zavade i otmu im zemlju, završava se tako što Pokahontas uspijeva spasiti Smitov život i donijeti mir između zaraćenih strana.

Iz istorijskog ugla, ova priča ima nešto drugačiji tok. Naime, Pokahontas, što u prevodu znači “mala zloća”, bio je samo nadimak osobe po imenu Matoaka. Iako je ona predstavljena kao djevojka u filmu, u vrijeme kada je srela 28-godišnjeg Smita imala je samo 10 godina.

Istina je da je ona spasila život ovog engleskog koloniste, kao i da je bila kćerka poglavice plemena Povhatan. Međutim, u filmu nije prikazano da su je kolonisti oteli i držali kao taoca, preobratili je u hrišćanstvo, udali je za čovjeka dvostruko starijeg od nje i da su je pod novim, promijenjenim imenom Rebeka u Engleskoj prikazivali kao primjer “civilizovanog divljaka”, da bi na kraju preminula u Engleskoj u svojoj 20. godini iz nepoznatog razloga.

“Diznijevo uljepšavanje” nije zaobišlo ni Džona Smita kojeg su u stvarnosti savremenici opisivali kao neugodnog i krajnje neatraktivnog čovjeka.

“Moana” (2016)

Jedna od najuspješnijih nedavnih Diznijevih produkcija, Moana primjer je priče koja se nije previše udaljila od svojih istorijskih korijena. Film se temelji na kombinaciji drevnih mitologija sa prostora Havaja, Tahitija, Samoe, Tonge i Polinezije.

Priča prati hrabru princezu Moanu koja traga za polubožanstvom Mauijem, a potom se oni zajedno upuštaju u avanturu sa ciljem spašavanja od gladi njenih sunarodnjaka. U mitologiji koja je korištena kao inspiracija, zaista postoji polubožanstvo Maui koje je, prema legendi, bilo odgovorno za mnoge stvari koje je Moana od njega tražila.

I dok je lik Mauia omekšao u Dizijevoj interpretaciji u odnosu na mitološke izvore, američki studio ipak nije u potpunosti promijenio njegov karakter, na način kako je to činio u drugim filmovima. Pjesmu iz filma “You’re welcome” vrijedi spomenuti, jer vijerno slijedi polinežanski mit o Mauiu i njegovoj pouzdanoj udici, kao detalj koji je dosljedno preuzet iz originala.

Moana je primjer da Dizni može uspješno interpretirati postojeći folklor bez previše izmjena, a popularnost ovog filma mogla bi otvoriti vrata novim adaptacijama mitova u budućnosti.

“Snježena i sedam patuljaka” (1937)

Stotinama godina, ova bajka se prenosila sa koljena na koljeno i tokom vremena postala pravi klasik u svom žanru. Iako su je braća Grim zabilježila početkom 19. vijeka, vjeruje se da priča potiče još iz srednjeg vijeka.

U osnovi, ovo je bajka u pravom smislu te riječi, jer su u središtu priče prelijepa princeza, čarobno ogledalo, zla kraljica, kletva i zgodni princ. Iako, oni koji su čitali priču braće Grim znaju u kojoj je mjeri Dizni promijenio priču i dao joj porodični karakter, ono što je manje poznato je da priča možda vuče korijene iz stvarnih događaja.

Naime, tokom 1994. godine, njemački istoričar Ekard Sander objavio je rad u kojem tvrdi da je otkrio dokaz o tome da je bajka inspirisana stvarnim događajima iz 16. vijeka.

Princeza iz bajke je u stvarnosti bila njemačka grofica Margarete von Waldeck, koja je misteriozno umrla u 21. godini nakon što je otrovana. Sa 16 godina maćeha je istjerala iz kuće, jer se zaljubila u princa za kojeg se nije mogla udati. Moguće je da su patuljci iz priče inspirisani ljudima omalenog rasta, koji su radili u rudnicima u vlasništvu njenog oca.

Alternativna verzija porijekla ove bajke govori o Mariji Sofiji von Ertal, koja je bila kćerka njemačkog princa iz 17. vijeka i čiji život ima mnogo sličnosti s događajima u bajci. Naime, poznato je da je imala maćehu koja je prezirala svoju usvojenu djecu. U njenom domu je postojalo “ogledalo koje priča”, koje se danas nalazi u muzeju “Spessart”, a ljudi omalenog rasta, odnosno patuljci, radili su u lokalnim rudnicima. Zatim, stakleni kovčeg može biti inspirisan tradicijom stakloreza u regiji, dok otrov možda aludira na uzimanje prevelike količine biljke pomoćnice, koja u tom slučaju postaje otrovna, a koja je rasla u velikim količinama u tim krajevima.

“Pepeljuga” (1950)

Ovo je još jedna neprolazna priča koja je 1950. godine doživjela “Diznijev tretman” i postala animirani klasik. Priča prati život mlade zlostavljane sluškinje, koju je maćeha zarobila u kući, a koja uz pomoć vile odlazi na bal na kojem se princ u nju zaljubljuje i gdje gubi staklenu cipelicu. Nju princ oslobađa dotadašnjeg života nakon što je isprobala izgubljenu cipelicu, koju su prije nje probale sve slobodne žene u kraljevstvu.

Za priču se prvo mislilo da potiče iz 17. vijeka, ali je vjerovatnije da ima mnogo starije korijene, koji sežu do Kine, i to u periodu oko 206. godine prije nove ere.

Ye Xian, kćerka poglavara, živjela je ugodnim životom sve dok je smrt njenog oca nije bacila u ruke nemarne i zlonamjerne maćehe. Imala je i polusestru koja je bila ružna i glupa. Ona je bila primorana služiti svoju maćehu i polusestru koje su je, iz ljubomore zbog njene ljepote i pameti, na sve načine nastojale poniziti. Nakon što joj je maćeha ubila čarobnu ribu sa kojom se sprijateljila, Ye Xian je zakopala njene kosti kako bi sačuvala njene čarobne moći. Kada su njena maćeha i polusestra otišle na glamurozni bal i ostavile je samu, ona je poželjela obući svilenu haljinu i zlatne cipelice.

Pojavila se kao najljepša žena na balu, ali dok je pokušavala izbjeći maćehin pogled, izgubila je jednu zlatnu cipelicu, baš kao i Pepeljuga u bajci. Zlatna cipelica završila je u rukama kralja, koji je postao opsjednut pronalaženjem njene vlasnice. Vjerovao je da ona mora biti vrlo lijepa, čim ima tako malo stopalo. U to vrijeme deformacija stopala da bi bila što manja bilo uobičajena pojava u Kini, jer su mala stopala bila odraz ženske ljepote. Ye Xian je potom uspjela stići do dvora i dokazati da cipelica pripada njoj, a kralj se u nju odmah zaljubio, nakon čega su njih dvoje sretno živjeli.

Sličnosti između ovih priča toliko su velike da je gotovo nemoguće da Pepeljuga nije barem dijelom inspirisana mnogo starijom kineskom bajkom, kojoj je Diznijeva adaptacija udahnula novi život.

Ipak, ako je tačno da je priča o Ye Xian poslužila kao uzor za Pepeljugu, može se primijetiti da je nemilosrdan običaj smanjivanja stopala izbačen u filmskoj verziji.

“Mulan” (1998)

Diznijev animirani film “Mulan” bio je potpuni hit kada je snimljen 1998. godine, a popularnost ovog ostvarenja nije se smanjila, te je napravljen akcioni igrani reimejk filma, oko kojeg se ovih dana vodi dosta polemike.

Hrabro putovanje mlade žene koja se prerušava u muškarca i zauzima očevo mjesto, kako bi se borila u ratu protiv Huna, zapravo se temelji na poznatoj kineskoj legendi o Hua Mulan.

Balada o Mulan bila je izvor inspiracije kada je kineskim trupama bila potrebna nada, a slika ženskog ratnika, koji prkosi društvenim normama da bi pomogla u odbrani svoje zemlje, pomogla je jačanju morala.

Hua Mulan je ostala popularna figura u kineskom folkloru i pojavljuje se u velikom broju knjiga, predstava i drugih umjetničkih djela. Uprkos popularnosti na Zapadu, u Kini film nije bio dobro prihvaćen, jer su ljudi smatrali da je predaleko otišao od originalne priče.

Mnoge priče o stvarnim istorijskim osobama ili priče iz folklora promijenjene su u Diznijevim filmovima kako bi odgovarale modernom pripovijedanju, a pojedinci su ih ubrzo i kritikovali zbog toga.

Ipak, Dizni je ove priče podijelio sa globalnom publikom, koja možda nikada ne bi čula za neke od njih. U današnjoj eri dostupnosti informacija vrlo je lako istražiti i saznati originalne priče i uporedo uživati u njihovim modernim adaptacijama, piše Bosonoga.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije