“Đurićima je u avgustu isključena struja zbog duga”. Tako barem stoji na kraju zapisnika posljednje posjete socijalne radnice i pedagoga Centra, piše Blic.rs.
“Preduzeće se mjere iz porodično pravne zaštite, u zaštiti prava i interesa maloljetne djece, kao i izdvajanje djece iz porodice po hitnom postupku privremenim zaključkom“.
Centar za socijalni rad radi na ovom slučaju i pokušava da u saradnji s majkom djeci obezbijedi koliko toliko normalne uslove za život.
Urošu je sedam, Milošu devet, a Tamari 14 godina, stiskaju se uz majku na kauču, u jednoj od tri prostorije nevelike kuće. U jednoj sobi su tri kreveta, tu spavaju djeca, u drugoj, koja je ujedno i kuhinja, spava Slavica.
“Tamara mora imati svoju sobu”
I to je problem, tako su joj rekli iz Centra za socijalni rad; djevojčica bi morala da ima svoju sobu.
– Gdje? Ovo je kuća koju je muž podigao, kada je poginuo, sprat je ostao nedovršen, nikada nismo imali para da ga završimo. Sa 20.000 porodične penzije, koliko je sada, jedva imamo da se prehranimo, treba deci za školu, moram i da ih obučem… Pa, ja nemam račune da platim, isjekli su nam struju u avgustu zbog duga, morala sam kredit da dignem da uzmem šporet na drva, i to mi od penzije odbijaju, sada sam nabavila drva… Da djeci makar bude toplo, ide zima, kad već struju nemamo. Kao da ja ne bih voljela da svako ima svoju sobu – pita Slavica i brizne u plač.
Ne prvi put, dok smo razgovarali, svako malo bi joj se otele suze, onda bi odlazila u kupatilo, tu treću prostoriju u kući. Kada smo ostali sami, objašnjava, sklanja se od djece kad plače, i njima sve ovo teško pada, ne moraju takvu da je gledaju, najmlađi, Uroš, pogotovo je osjetljiv, kaže.
Deca, sve troje, uče uz svjetlost sveće. Čak ni ulično svjetlo ne dopire do njih. Em je kuća na kraju slijepe ulice, em je sijalica na banderi preko puta odavno pregorela. Htjela je da kupi sijalicu za banderu, makar da to svetlo imaju, ali su joj rekli u Elektrodistribuciji da mora da plati i njihovu ekipu da je postavi ili da sama nađe nekog.
Centar za socijalni rad: Radi se na slučaju
Povodom naših saznanja o teškoj finansijskoj situaciji udovice Đurić i moguće mjere, obratili smo se Centru za socijalni rad u Smederevskoj Palanci.
“Intenzivno se radi na slučaju sa majkom i porodicom, ali ništa više od toga trenutno ne možemo da vam kažemo”, rekli su za “Blic” iz tamošnjeg Centra za socijalni rad.
Koliki je dug za struju?
Koliki je dug za struju? Na obračunu piše 195.000 dinara i Slavica te pare nema, pogotovo ne na gomili. A reprogram joj ne daju, jer sve je sporno, počev od toga kako su uopšte bili priključeni na mrežu.
– Ni kada smo se uselili u ovu kuću nije bilo struje, nismo mogli da se priključimo jer nije legalizovana. Muž se nekako priključio, oni su to saznali, napisali mu prijavu, došli isključili. Poslije je on nešto platio pa nas priključili – priča Slavica kako nije bilo lako ni dok joj je muž bio živ.
Od malena sva djeca rade kućne poslove
A poginuo je radeći na građevini u Beogradu, pao je sa skele. Radio je u “Goši” 26 godina, kada je firma propala, počeo je da nadniči kod građevinskih preduzimača.
– Bio je sedam dana u komi, prije nego što je umro. Djeca su tada imala dvije, četiri i devet godina. Samo su mi donijeli njegov kačket. Nisam imala kome djecu da ostavim, da odem u Beograd dok je bio u bolnici. Nisam tužila tog preduzimača, nagovorali su me… Kako, ja nisam znala papire da izvadim, da to sredim kada je umro, a i s čim… Sve što mi je ostalo poslije sahrane bili su sokovi i kisela voda. Niko mi nije pružio nikakvu pomoć. I tada su me odbili u Centru, rekli: „Dobićeš penziju“. Za pet godina od njih sam dobila jednom osam hiljada, i pred prošlu zimu 5.000, i to sam čekala 4-5 mjeseci.
Naslijedila stan u Pirotu sa sestrom, a ne može da ga proda
Rješenje Slavičinog problema može biti u prodaji naslijeđenog stana, ali je to još na dugačkom štapu. Naime, prije dvije godine Slavici je u Pirotu umro otac, naslijedila je od njega stan, zajedno sa sestrom. Pokazuje rešenje o nasljedstvu, ali postoji začkoljica. Sestra se već godinu dana ne javlja, zna da je u Nemačkoj, ali kontakta nema, pa tako ni ostavinske rasprave.
Pošto Slavica nije vična kompjuterima, njena prijateljica Tanja Cerović, majka Uroševog školskog druga, pomogla joj je da sve dospije u javnost, kako to već danas ide, preko društvenih mreža. Otvorile su i žiro račun za pomoć. I – ljudi počeli da uplaćuju.
– Neće Slavica da podigne ni dinar sa tog računa, strah je da joj i to ne uzmu za zlo. Pare stoje, kaže, “ne diraj”, plaši se da joj decu ne oduzmu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu