Motor je, kako i sam kaže, njegova velika strast. Koristi svaku priliku da što više vremena provede na svom dvotočkašu. Tako da ljeti i ne postoji auto za njega. Ovaj put je isplanirao do detalja, Koliko je to bilo moguće. Znao je tačno gdje svako veče treba da stigne i šta sve preko dana da posjeti. Ali, to je lakše reći nego učiniti.
– Kvarova na sreću nije bilo, vremenskih neprilika takođe. Putevi Srbije su blago rečeno horor. O bezbednosti je suvišno pričati. Opasnosti ima na svakom ćošku, neobeleženih radova, udarnih rumpi, pijesak i šljunak na magistralnim putevima gdje se ukrštaju sa seoskim, zemlja izneta na puteve od strane poljoprovrednih mašina. Ali to je samo dio jedne velike slagalice, prenosi Blic.
Krenuo je iz Beograda u pravcu Guče, gdje živi njegov prijatelj sa kojim je sve to isplanirao. Na putovanje su krenuli 14. avgusta oko šest ujutru. Uputili su se prema Sjeninici, sjeničkom jezeru i meandrima Uvca. Čim je stigao, utisci su podeljeni, uglavnom zbog nebezbednog puta koji vodi do ovog bisera srpskog turizma.
– Mještani prolaze i pozdravljaju nas, jako prijatan narod. Odatle nastavljamo put sjeničkog jezera. Prelijepo jezero, čisto, bez smeća i sa puno ribolovaca. Poslije slikanja i kratkog predaha nastavljamo put ka Uvcu koji je u katastrofalnom stanju, predivđen za terenska vozila, bez znakova – a ima između 6-8 km.
Prošli su kroz Sjenicu i Novi Pazar koji su s druge strane prilično čisti i uređeni, prema njegovim riječima. Usput su svratili i do manastira Sopoćani. Posjetli su i zidine nekadašnjeg grada Rasa, od koga nažalost nije ostalo mnogo. Poslije još par lokacija odmorili su u selu Brzeće i sledećeg dana nastavili putovanje. Aleksandar je na ovoj deonici izdvojio vodopad Jelovarnik koji se nalazi u podnožju Kopaonika.
– Sljedeći dan upućujemo se ka Kruševcu preko Brusa i Aleksandrovca, ali prije toga doručak nadomak Brusa, ljubazno osoblje i cijene što bi se reklo “momačke”. Kada smo stigli u Kruševac, posjetili smo ostatke tvrđave i crkvu Lazaricu, a onda sve do Kuršumlije i Đavolje Varoši. Ovom mjestu prilazi se asfaltom u ne baš dobrom stanju. Ulaz se plaća 300 dinara i ima 800 metara velikog uspona i stotine stepenika do samog vidikovca, jako zahtjevno fizički, barem meni.
Tada počinju muke. Aleksandar je planirao da prespava na Vlasinskom jezeru. Ljudi koji prodaju suvenire rekli su im da preko planine Radanj ima jedan ne tako dobar put koji će im uštedeti vrijeme i skratiti dionicu za 100 kilometara. Njegov prijatelj i on prihvataju izazov iz koga su jedva izvukli živu glavu!
– Krećemo tim šumskim putevima koji su okej nekih 10 kilometara. Ali muci nikad kraja, iz šume se pojavljuje čopor za koji smo mislili da su psi. Kasnije smo saznali da su to bili šakali, jedva smo živu glavu izvukli. Dolazimo do mjesta Gornji Gajtan. E, to je za mene kraj svijeta, kako tu ljudi žive nije mi jasno. Napokon stižemo u Leskovac uz konstantno padanje kiše. Svraćamo u jedan restoran koji je jedina svjetla tačka tog dana, hrana savršena, muzika uživo i cijene više nego korektne – priča mladi Jovanović.
Prespavali su na jezeru a sutradan krenuli dalje kada je napokon stala kiša i gume počele da se lijepe za asfalt. Po onome kako je objašnjavao, čini mi se da nikad goru kampersku noć nije imao. Ali raspoloženje su popravili Ćele kula i tvrđava u Nišu.
Iz Niša krenuli su put Beograda, ali tu je posećeno još nekoliko lokacija kao što su vodopad Tupavica i Rosomačke lonce. Prilaz od nekih kilometar puta je užasan a snimak koji mi je Aleksandar poslao govori više nego bilo šta napisano. Uostalom, pogledajte kako je morao da dođe do ove lokacije.
Iako je prilaz bio jednak Tantalovim mukama, Rosomački lonci su odmor za dušu i tijelo, a mukotrpni dolazak vrijedi svakog pogleda i slapa u ovom mini kanjonu.
Aleksandar je četvrtog dana obišao ogroman istočni dio Srbije, prošao je Knjaževac a onda i Sokobanju koja je puna turista pa nije želio previše da se zadržava. Ipak, stao je u Zaječaru i posjetio Gamzigrad u kome je pohvalio vodiča i cijenu posjete – od 400 dinara.
Vozili su satima do Kladova na obali Dunava. Prizor predivan, međutim…
– Mnogo kafića i restorana a ne baš mnogo ljudi, jer su im cijene pretjerano visoke. Nastavljamo pored Dunava i Đerdapa, tačnije Tekije. Tu nailazimo na dosta kampera, svraćamo na jednu plažu gde se ništa ne plaća, u blizini je restoran. Smještamo se tu i noć provodimo pored rijeke. E, to je bio odmor.
Posljednji dan. Obišli su Lepenski vir, Srebrno jezero, Belu Crkvu, Kovin, Pančevo i završili put u glavnom gradu. Impozantan broj destinacija za petodnevno putovanje koje je za Aleksandra bilo puno izazova, ali najveći utisak ostavila je činjenica da bi sve bilo daleko lakše kada bi putevi u Srbiji bili pristupačniji, a turističke lokacije imale kakav takav marketing.
– Najveći utisak na mene su ostavile prirodne ljepote naše zemlje kojih ima pregršt. Nažalost, nisu iskorišćene uopšte u svrhe turizma, loši su putevi, loš marketing i loši putokazi. Ono čime sam prijatno iznenađen je ljubaznost meštana po svim tim selima, koji u čudu posmatraju gdje svi ti ljudi idu i šta im je to zaniljivo da vide u njihovom mirnom mjestu. Situacija je bila takva da sam se odlučio za putovanje Srbijom i nisam se pokajao jer zaista ima šta da se vidi – zaključio je Aleksandar i dodao nekoliko rečenica kako bi digao svijest svih vozača.
– Svijest vozača u našoj zemlji je jedna velika sramota, jer se vode politikom da motociklisti samo jure i ne razmišljaju o posljedicama. Vozač motora više vodi računa kako drugi voze, jer to je jedini način da preživiš. Sve u svemu Srbija je za motocikliste jako, jako nisko na ljestvici bezbjednosti – rekao je Aleksandar, kome je petodnevno putovanje pokazalo mentalitet i naš odnos prema drugima iz neke drugačije perspektive.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu