Zato je Miloš o svojoj knjizi morao zboriti glasnije nego u drugim prilikama, da bi svakome pojedinačno njegova poruka bila jasna, a knjiga predstavljena kako dolikuje piščevom ugledu, profesorskom stavu i književnoj vještini.
Knjiga je štampana u jednom primjerku, objašnjava Miloš nejasnoću po tom pitanju, da slušaocima u kafani, nenadmašnim srbačkim šeretima, kao i čitaocima portala Srpskainfo, ne bi ostalo bilo šta nejasno.
– Lakše je napisati nego objaviti roman, pronaći izdavača i štampara za više stotina primjeraka. Niko ne mari za mudru poruku, dramatičnu i duboko misaonu priču o ljudima i njihovim odnosima na iskušenju teškog vremena, ispisanu na nekoliko stotina stranica, nego za novac i materijalni interes – priča Miloš Milinčić.
On je u svojoj biografiji ubilježio knjige pripovjedaka „Dužnik svog vremena“i “Bajinci u sjećanju i priči“, kao i nekoliko godina predsjednikovanja srbačkom Skupštinom opštine, ali ni u toj poziciji nije uspio popraviti status književne fele kojoj i sam, na veliko pripada.
– Roman „Raspeće“ se žanrovski može definisati i kao istorijska faktografija i fikcija. Može se čitati kao vijenac priča sa puno citata, digresija i satiričnih žaoka, asocijativno i slojevito postavljenih. Roman je veliko platno projektovanih društvenih odnosa i sukoba – objašnjava Milinčić suštinu poruke zapretene na stranicama, među redovima ovog obimnog književnog djela.
„Raspeće“ govori o nekad i sad, o svojevrsnim pobunama, vrijednostima i posrnućima ljudi u vremenu zla, dopunjava Miloš Milinčić tumačenja svoga štiva, kako bi njegovi prvi slušaoci, a poslije, ako bude sreće, i čitaoci, lakše razumjeli šta je pisac kazao.
– Djelo je vijugava granica proze i poezije, razdjeljak razuma i srca. Književnost između ostalog žigoše bijedu duha i afirmiše dobrotu. I u „Raspeću“ neskriveno defiluju primjeri moralnih nakaza, ali i čestitosti. Knjiga na 420 stranica odiše antiratnim duhom i porukom – naglašava Milinčić, uvjerljivo razabirajući likove, vremena i ratove, objašnjavajući prvim i najbližim kritičarima da sve što je napisao, ovdje i drugdje, oni mogu prepoznati.
– Moja inspiracija je ovdje, u mom okruženju, u kafani, u selu, u prirodi, ali uvijek među ljudima. Oni su nepresušno vrelo koje se nikada ne može pregrabiti, presušiti. Što se više vode zahvata, ona je sve bolja, zdravija i svježija. Tako je i sa ljudima, ovdje i svuda, samo je potrebno smjestiti ih na pravi način u knjigu, roman, pripovijetku ili pjesničku zbirku – uvjerava naš sagovornik objašnjavajući suštinu svojih književnih opsesija.
On žali što je knjiga, lijepa riječ i mudra misao potisnuta, zaboravljena njena uloga u društvu poljuljanih vrijednosti, a entuzijastima koji nisu izgubili volju i ljubav za pisanu riječ, skučen prostor pod nebeskom kapom lijepe književnosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu