Jedno od pitanje muči roditelje je da li djecu voditi na sahranu ili ne.
Sveštenik Borislav Petrić i psihološkinja Dragana Ivanović prošle godine u emisiji na televiziji K1 govorili su ovoj temi kada su se pojavile fotografije vidno uznemirene princeze Šarlot (7) na sahrani kraljice Elizabete Druge.
– Svako u svom domu treba da uzme u obzir uzrast djeteta i činjenicu da li su djeca za to spremna. Da li bi ih prisustvo sahrani moglo dodatno povrijediti ili produbiti tugu. Kao sveštenik mislim da ne postoji ta neka donja granica koju treba da odredimo, od četiri, šest ili 10 godina, već promišljati lično i individualno – kaže sveštenik Borislav Petrić u emisiji.
On dodaje, da prema njegovim parohijskim iskustvima djeca su često mnogo zrelija, odgovornija, samostalnija, ozbiljnija i na svaki način spremnija od odraslih da se uhvate u koštac sa takvim temama.
– U svom domu sam morao davati odgovor na takva pitanja i svaki put se iznenadim i pozitivno zaprepastim koliko su moja djeca ili njihovi vršnjaci spremni da razgovaraju o smrti. Ne vidim problem u tome da djecu pripremamo da je smrt dio života, to smo dužni i kao roditelji, a tek kao crkva. Da promišljamo da ih vodimo na groblje, opela, sahrane… da bi i oni mogli da se suočavaju i daju svoj odgovor na takva pitanja – ocjenjuje sveštenik.
On je dodao i da roditelji ne bi trebalo da djeci prećutkuju stvari.
– Ako roditelji nešto prećute djeca će smatrati da je to nešto opasno. Razmišljaće: Čim mama i tata o tome ne pričaju, to je nešto strašno. Isto tako, ne treba “tjerati” dječije suze. Pustite ih da plaču ako su tužni. Ljubav je jedina mjera u crkvi i u životu. Ako je osjećaj da bi djeca iz ljubavi prema pokojniku trebalo da prisustvuju sahrani, onda je to dobra odluka. I mi bi više trebalo da budemo kao djeca, odnosno bezazleni i radosni – kazao je sveštenik.
Sa njim je saglasna i psihološkinja Dragana Ivanović. Ona dodaje da bi o smrti sa djecom svakako trebalo da razgovaramo.
– Smrt je dio života. Nema pravila koje bi trebalo slijediti. Nekada se od djece sakrije smrt bliskog člana porodice i tako se napravi greška. U praksi sam imala slučajeve da se djeci kaže da je neko od članova porodice na putu, a ne da je preminuo. Djeca onda saznaju o smrti bliske osobe ne od svojih najbližih nego od nekih ljudi sa strane, i dožive šok i traumu. Čak i veću nego da smo im odmah rekli da je neko preminuo. To mogu da budu velike traume kada je riječ o gubitku – kazala je psihološkinja.
Ona je dodala da je sve do roditelja.
– Sve je do procjene roditelja, do toga kako će razgovarati sa djetetom i pripremiti ga. Važno je i kakav odnos prema
smrti ima sam roditelj, prema sahranama, kakva su njegova uvjerenja. Koliko god djeca bila mala ona sve primjećuju i uočavaju. Sa njima se mora razgovarati na jednostavan način, jer kod djece nije formirano apstraktno mišljenje.
Kako djeca doživljavaju teme u vezi smrti?
Psihološkinja Dragana Ivanović objasnila je i kako djeca doživljavaju smrt, prenosi Žena.
– Ne može se izbjeći tema smrti, jer će dijete vidjeti neku životinju koja je uginula, kućnog ljubimca, čuće na vijestima da je neko umro. Kada su manji, uzrasta od tri ili četiri godine, oni misle da će se taj neko vratiti. Sljedeći nivo, kada su nešto stariji, je da znaju da je smrt konačna ali ne shvataju to lično, često misle da je osoba postala anđeo. Sa oko 10 godina shvataju šta je gubitak i da se ta osoba neće vratiti. To su faze razvoja, i faze zaključivanja i razmišljanja. O svemu sa djecom možete i treba da razgovarate, ali je potrebno prilagoditi način na koji to radite, da bi mogli da vas razumiju. Govorite istinu i budite iskreni – savjet je Dragane Ivanović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu