Naši roditelji, učitelji, nastavnici učili su nas da se na putu pazi, da gledamo lijevo i desno, da vežemo pojas, da vozimo pažljivo. Ali danas, bez obzira koliko pazili, to više nije garancija da ćemo se kući vratiti živi.
Protekli dani bili su crni, tužni, tragični.. 10 izgubljenih života u četiri dana. Djeca, roditelji, mladi ljudi pred kojima je bio život. Ali taj isti život stao je na asfaltu.
Srđan Todorović sa suprugom i kćerkom nije poginuo samo kao političar. Poginuo je kao otac, muž, sin, čovjek prije svega. Petnaestogodišnjak iz Kotor Varoši poginuo je prije nego što je stigao odrasti. Pred mladićima koji su poginuli na motoru bio je život. Život, koji se završio u sekundi.
I dok brojimo nesreće i živote koji nestaju, postavlja se pitanje: Da li se može nešto uraditi da se ovaj crni niz zaustavi? I ne, ne mislim na saopštenja za javnost i obećanja o “pojačanim kontrolama”. Mislim na konkretne mjere: kvalitetniju infrastrukturu, strože kazne, bolju edukaciju vozača, posebno mladih, bolju signalizaciju i radarsku kontrolu. Jer šta vrijedi znak ako ga niko ne poštuje? Šta vrijedi zakon ako se ne sprovodi?
Najtužnije od svega je što smo se gotovo navikli na to. Svaka nova nesreća izazove šok, ali samo na kratko. Dan, dva, i onda nastavimo kao da se ništa nije desilo. Do sljedeće tragedije. I tako u krug.
Mislim da svi snosimo dio odgovornosti. I oni koji donose zakone, i oni koji ih ne provode, i oni koji divljaju na putevima, ali i svi mi koji ćutimo i gledamo.
Smrt na putu ne smije postati dio naše svakodnevice. A bojim se da je već postala.
A put ne ubija sam, mi ga činimo smrtonosnim.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu