I tako se u nama stvori široko prostranstvo, koje zazire od granica i u kom se, bez obzira na sve, ljubav, kao vazduh, oko svega uvija.
Jutros mi u glasu i sluhu stihovi Sumatre dok idem tihom Glišićevom ulicom u kojoj vrtovi kuća dišu rascvjetalim krošnjama i cvijećem. Govorim ih kroz šapat, uvučena već u neobičan dijalog dijalog sa njima.
Naime, neki književnici mnogo toga što napišu napišu kroz poeziju, premda je to napisano prozno. Tako je sa Itakom, zbirkom pjesama, i njenim Komentarima koji su poezija u rečenicama. Osnova i duh tih rečenica je poetski, u kojima je oblikovano iskustvo mladog pjesnika izašlog iz rovova Prvog svjetskog rata. Gorčina rata se pomoli kao sjenka, ali ju je nadvladala radost postojanja. Radost velike poezije preko majušnog, lagano i nenametljivo, dovede da se osjeti vidom i dodirom tuđe iskustvo isprepleteno sa tvojim.
Najzagonetnija pjesma koja se nalazi u zbirci Lirika Itake je Sumatra. Pjesama za koju je pariski đak B. Popović tražio objašnjenje, osjećajući da ona u sebi ima niti kojim se vezuju za neprolazno. Prvi stih ove pjesme je Sad smo bezbrižni / laki i nežni, a prva njena riječ upućuje na doživljeno sad. Crnjanski je iza sebe ostavio: galicijsko ratište, gdje ga je iz džepa štitila knjiga Dostojevskog, bolnice, voz kojim dolazi do Novog Sada, mladost, nadošlu i prekinutu, preskačući stepenice u životnom zrenju muškom snagom i istrajnošću. U njemu je silina izraza, riječ koja spasava i emocija koji može da liječi. Mladost u njegovoj krvi povezuje sve nevidljive niti događanja i diže na stepen simbola i asocijacija. Množinski oblik smo ne izostavlja ni nas u toj mogućnosti preobraženja i zbližavanja različitih iskustava u prostranstvu ohlađene forme života. Rilke bi rekao jednom, neponovljivo jednom.
Pomislimo: kako su tihi, snežni/ vrhovi Urala. Nametnu se brzo ostatak strofe u mojim mislima, kako mi je korak postajao brži, obazreh se i snijega nije više bilo na bregovima, ali se osjećao još njegov miris. Pomislih koliko je svjetlosti u tišini koju je pjesnik nosio u sebi. Te tihe i snježne vrhove Urala možda imam i ja, i ti, samo je pitanje kako da dopremo do njih, taj put u prostranstvu ličnog nije kratak i nema prečica. Kod Crnjanskog, vjerovatno, počinje čitanjem Rata i mira sa trinaest godina, i težnja da beskrajni plavi krug i u njemu zvezda bude ideal. Tolstoj bi rekao da je to dobro u nama, ono bez traženja uzroka i posljedica.
Zna se da je Crnjanski bio znalac istočne misli i nadahnut njome, kao argument može da se navede i Antologija kineske poezije koju je priredio. Misao da je sve je zamjenjivo i da smrt nije kraj postaje obrazac kojim je osložavao svoje pisanje i svoje ljubavi. Ideje o vječnom krugu Zemlja pamti od prvih plamičaka ljudske svijesti koji su zapisani u drevnim i svetim spisima. To je san o čovjekovom trajanju, o njegovom unutrašnjem sopstvu koje može da se odupre mučnini i da pronađe smisao. Možemo biti rođeni u bilo kojoj zemlji, u bilo kojem vijeku, ako tragamo za onim unutrašnjim onda smo djeca ove misli, onda smo sinovi Don Kihota, kako se Crnjanski potpisivao u pismima iz Londona. Crnjanski stoga ne piše istoriju događanja, on piše rađanje sopstva u mučnom istorijskom kovitlacu.
I nauka nas uči da živimo u svijetu koji nema granica, pa samim tim i put do konačne istine je beskonačan i beskrajno raznolik. U prirodi nema kraja, svaki kraj je novi početak, ispod svakog sloja stvarnosti može da se otkrije sljedeći dublji sloj. Svaki opšti zakon je podzakon nekog opštijeg zakona. Stvari se pojavljuju iz tišine da bi se ponovo vratile u nju, ili se rađaju kao nešto drugo. Stoga, ako izgubimo neko drago lice, duša jednog rumenog potoka nosi sličnu toplinu i punoću života. Ovaj svijet čini više svjetova koji nisu zasebni slojevi, između njih ne postoje granice. Materije jednog svijeta prodiru u materije drugog svijeta, te voda, kamen, grana koja udara u prozor voza, naše tijelo, satkano je od iste materije koja postoji u kosmosu. Stoga se i može reći da je čovjek univerzum u malom, u njemu su iste sile, isti zakoni koji su u kosmosu.
Efekat ljubavi i probuđene svjesnosti u stihu mladog povratnika iz rata je doživljaj cjeline. Stvarnost koja nije dokaziva naukom, ali jeste naslućena u jednoj vrsti arhetipskog poetskog nadahnuća kod rijetkih stvaralaca. Pjesnik osjeća da mu je konačna istina o svijetu nedostižna, da iza spoznaje ima nešto neshvatljivo, ali zna da može da se vine iznad sopstvene iskustvene stvarnosti. Poezija ne daje način razmišljanja kako bismo shvatili svijet uzroka koji postoji iza pojavnog. Prava stvarnost, kada nas navede poezija da pomislimo kako je sve u vezi, na svetu, izvan je našeg poimanja. Iza granica naše pojmljivosti vlada neka druga logika koju velika pjesma zvukom i slutnjom dotiče. Slutnjom u kojoj postoji duboki red nad haosom, sklad nad neskladom, mir nad nemirima.
Crnjanski u Komentarima piše da je sva zamršenost naših odnosa dolazi iz ogromne suprotnosti u našem biću – da mi želimo da zadovoljimo i bol i sreću, a obje sile su izrazito moćne. Obje mogu da posluže kao gradivni materijal da sam sebi budeš predak, da budeš blag u svemu, pažljiv prema svom i sveopštem postojanju. Ta blagost je vrlo autentična kao što su autentični korali ili trešnje.
Rijetki su ovo doživljaji spokoja u našoj ambivalentnoj potrebi da bježimo od sebe i da shvatimo sebe.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu