-Prvu knjigu sam davno napisao, ali je objavljena tek 2003. godine. Od tada evo napisao sam još osam knjiga. Do sada sam napisao pet knjiga poezije i četiri prozne, jedna od njih je vezana za profesiju, „Neživi, a živi“, u pitanju su posmrtne besjede rekao je.
Knjiga čija je promocija sutra u Laktašima, je u početku autobiografska, a kasnije se bavi savremenim temama. U pitanju su teme iz svakodnevnog života, inspirisane stvarnim ljudima, poput supruge i majke troje dece koja se bori sa mužem koji se drogira i biva upleten u ubistvo.
Ona čuva njegov ugled i ugled čitave porodice i žrtvuje se, te je simbol onoga što je majka zaista. Jedna od priča je i život jednog seoskog mladića koji odlazi na more i ulazi u loše društvo, te jednog studenta od kojeg majka očekuje da diplomira, a on zbog droge završava kobno.
Tu se našla i priča iz života patrijarha Pavla i mnoge druge. Poruka svih ovih priča je to da je pravda dostižna jer je svi likovi na kraju dočekaju.
-Ja sam oduvijek sve kroz Boga radio i u Bogu živim, pa je tako i moje pisanje naišlo samo. Jednostavno to je jače od mene. Imaš potrebu da nekada, što se kaže i u snu ustaneš pa zapišeš riječ, dvije, pa sutra to obradiš. Ja nisam profesionalni pisac, nego jednostavno kad dođe nadahnuće to i iskažem. Dugo sam ja to i ostavljao da stoji, nisam imao hrabrosti da to iznesem. Mislio sam da ništa ni ne vrijedi, a pitanje je koliko i sada vrijedi. Profesor Milutin Vujić me malo ohrabrio i još neki prijatelji i tako sam krenuo – ispričao je.
Ono osnovno što pokreće ovog duhovnog čovjeka je borba za pravu i pravednost. Ne lično radi njega, već jer brine o svakome.
-Ja zaista živim kroz Boga, kroz ljude, kroz crkvu i volio bih, iako sam svjestan da je to nemoguće, da je svakome dobro. Ne mora jednome med da ogorča, a da ga drugi ne okusi nikada. To mi je donekle podsvjesno tako, ali sam i odgojen u borbi za pravdu – dodao je. On ne vjeruje da je stanje u kojem je naše društvo takvo zbog naroda, nego pojedinaca.
-Teško mi pada i nije mi drago što su se ljudi našli u beznađu. Ja pokušavam da u svakome vidim sebe i sebe u svakome. Da i mene vide u pravdi, a i ja da vidim drugog u pravdi i pravednosti. Međutim, ovaj nesrećni rat nam je razotkrio glad za materijalizmom. Pojedinima se pružila prilika da olako dođu do velikog bogatstva i enormnih privilegija i ljudska zavist i pakost nas je dovela do ovog. To će nas koštati i već nas košta – objašnjava.
Kako otac Radivoje kaže, naše društvo se našlo u neprilici da mora napustiti svoju zemlju. On vjeruje da se nikome ne ide.
-Ja sam putovao u neke evropske zemlje, ali od svakoga sam čuo da mu je najljepše ovde. Mislim da u mladima ima klica vjere i pravde, zato i pokušavaju pronaći to negdje drugo, jer to ne mogu ostvariti ovdje. Neće im biti lako. Ali nadam se, kao apostol Pavle kaže, ako jedan od nekoliko hiljada ostane, da će to predstavljati sjeme za budućnost. Ja se nadam da će u mladima pravednost i vjera pobijediti – rekao je.
Knjiga koja je završena i sad ide u štampu je takođe prozna i bavi se životnim pričama. Jedna od priča u njoj je i inspirisana biblijskim pričama.
-Treba tako jedan čovjek da izabere sebi stablo i nude mu hrast, a on ga odbija, nude mu smokvu, on ne želi ni to, zatim, vinovu lozu, pa ni to. Na kraju prihvata trn jer ne uviđa vrijednost svih stabala koja su mu ponuđena. Ja sam to uporedio sa nekim današnjim političarima koji nisu ni za šta sposobni, a prihvate bilo šta samo da su na poziciji.
Radivoje Sarić rođen 1951. godine u Pečenog Ilovi, opština Prnjavor. Završio Bogosloviju svetog „Arsenija Sremca“ u Sremskim Karlovcima. Sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Svoj poziv obavljao je u Velikoj Ilovi, zatim u Slatini i najzad u Laktašima. Za njegovo ime vezano je sve što je Srpska pravoslavna crkva učinila u ovom mjestu. U svom služenju Crkvi i narodu, stekao je neosporan autoritet čoveka čija se riječ i sluša i posluša. Do sada je objavio 9 knjiga. Član je Udruženja književnika Republike Srpske.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu