Ovim riječima počinje bolnu ispovijest Slađana Živković, supruga Bratislava Živkovića (59) iz aleksinačkog sela Jasenje, jednog od osam rudara koji su nastradali 1. aprila oko 4.15 časova u strašnoj nesreći u rudniku “Soko” kod Sokobanje.
– Kao rudar je radio 17 godina. Prvo je radio u ciglani u Ražnju, onda je došla inflacija, ratno stanje… Poslije se zaposlio u rudniku i nadao se da će tu dočekati i penziju. On je ustvari već stekao uslov, ali je rekao da će da poradi još malo, do kraja godine otprilike, dok pripremi svu dokumentaciju. Bio je srećan. Planirali smo i proslavu tim povodom. Skoro je njegov brat otišao u penziju pa smo bili smo kod njega, a Bratislav je rekao: sljedeći put dolazite kod mene – priča supruga Slađana.
Onda kaže da su rudari unazad nekoliko dana znali da se nešto dešavalo u rudniku, ali nisu znali šta, te da je to saznala od suprugovih kolega poslije terapije jer on nije imao običaj da se žali. Ne posao, u treću smjenu, pošao je kao i uvek, nasmijan.
– Krenuo je na posao uveče, ispratili smo ga kao svaki put. Djeca su bila tu, “Ćao deko, vidimo se sutra”. Ali to sutra nije se desilo… Nismo znali šta je bilo, sve do nekog vremena, dok nisu na televiziji pročitali njegovo ime. Onda je već sve bilo jasno. Sve dok nije bilo toga, ja sam se nadala, ćerka isto… Nije mogla isprva da povjeruje. “Nije istina mama, pa to nije tata, to je nemoguće, to se nama ne dešava”. Ali, šta vrijedi… – priča Slađana za Blic kroz suze.
Slađana i Bratislav imaju troje djece, ćerku i dvoje blizanaca – sina i ćerku. I od njih troje unučadi – dvije unuke i jednog unuka.
– Djeca ga traže, ovaj mali unuk koji ima četiri godine ga traži. Stalno pita: gdje je moj deka? Čeka ga da dođe s posla. Sinoć ga je tražio, jutros ga je tražio… Unuka ima sedam godina. Njoj smo jutros rekli. Rastužila se. “Ja sam tužna bako, gdje je moj deka? Jel on gore na nebu, jel on ona zvijezda što sija?” Kažem joj, jeste. Šta da joj kažem? Tuga… Čovjek cijeli radni vijek juri i radi, kada je došlo vrijeme da uživamo, eto šta se desilo – veli Slađana skrhana tugom.
Ona kaže da je njen suprug poznavao mnogo ljudi i da su ga svi voljeli jer je bio vedrog duha. Posebno je bio vezan za kolege da posla. Zbog njih je odlučio da radi koji mjesec duže.
– Mogao je već sad u penziju, ali htio je još malo da radi. Sinoć je bio jedan njegov drug. Kaže da ga je pitao što ne ide u penziju. On mu je rekao: “još malo da se podružimo, poslije ćemo ređe da se viđamo”. On je imao društvo, volio je da se šali, bio je vesele naravi. Svima je volio da pomogne. Vedar čovjek, nedostaje svima. Sinoć je bilo sigurno 100 kolega sa posla. Prijatelji, drugari, na pola sata su su dolazili cijeli dan. I prijatelji, komšije. Mnogo je ljudi znao, nije bio svađalica, sa svima je bio dobar. Normalan čovjek, domaćin čovjek. Stekli smo sve, sad kada trebamo da malo proživimo, desilo se šta se desilo – dodaje Slađana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu