Okreni glavu, rodićeš nakazu sa pola glave, a poslije ćemo to staviti u teglu, i poslije će to kao neko čudo da se izuče – rekli su uplašenoj D.B.
Devet godina kasnije, sličnu sudbinu doživjela je i porodilja M.J., koja se porodila 28. februara 1990. u Višegradskoj bolnici u Beogradu. Ona je na svijet donijela dječaka, a poslije tri dana u bolnici joj je rečeno da je dijete preminulo.
U emisiji “Crna hronika” M. J. i D. B. ispričale su svoje priče.
M.J. se kroz suze priseća događaja od prije 33 godine.
– Majko, vaša beba je umrla, mladi ste, imaćete još djece, bolnica će sahraniti vaše dijete. Narednih pet dana sam bila u bolnici, tražila sam da uzmem tijelo moje bebe i da nosim kući da je sahranim – prisjetila se M.J. i dodala:
– Na svako moje pitanje da idem iz bolnice i da ponesem ono što sam donijela u stomaku, dobijala sam injekciju u moje tijelo tako da sam odmah spavala.
Sumnju da njihova deca nisu mrtva kod njih dvije budila je činjenica da ni jedna, a ni druga nisu vidjele mrtvo tijelo svojih beba, a istovremeno nije postojala dokumentacija kojom bi smrt bila evidentirana.
– Prva strana potvrde do smrti nije ni potpisana, gdje kaže da je dijete umrlo, nije ni potpisana i nema pečata. Na drugoj strani piše da je potvrdu do smrti za moje dijete potpisala S.B. Imala sam prilike, zahvaljujući, upravo sudskom postupku, da suočimo tu doktorku sa sudom i mi smo je pitali da li je to tvoj potpis, ona je rekla ne. Iz pogrebnih usluga grada Beograda potvrdili su da nisu preuzeli tijelo bebe i da ga nisu sahranili – ispričala je M.J.
Krađa beba je naziv za niz kriminalnih slučajeva otmice u Jugoslaviji, u kojima su novorođenčad otimana iz porodilišta, a potom su, kako se sumnja, prodavana, uglavnom u inostranstvu.
Za to se najviše saznalo kada je stigla presuda iz Strasbura za našu sugrađanku Z.J, i onda je Komitet savjeta Evrope naložio našoj državi da uspostavi jedan mehanizam koji će to pitanje regulisati.
Narodna skupština je, postupajući po toj presudi, donijela jedan zakon koji treba da bude osnova za utvrđivanje činjenica i okolnosti pod kojima su nestale bebe.
Zakon o nestalim bebama je donijet u martu mjesecu 2020. godine i to je veliki pomak što se tiče rješavanja prava roditelja.
Nakon što su bolnice skoro 20 godina odbijale da roditeljima izdaju potrebnu dokumentaciju, danas četiri suda u Srbiji, Viši sud u Beogradu, Nišu, Novom Sadu i Kragujevcu rješavaju slučajeve nestalih beba.
Nakon 2020. godine donošenja ovog zakona, roditelji su imali mogućnost u oko šest mjeseci da to pitanje otvore u vanparničnom postupku.
Da ipak nije sve tako crno, svjedoči slučaj iz Kruševca koji govori o majci M.M., koja je poslije 40 godina uspjela da dođe do svog sina.
Do 2021. godine ona je živela u saznanju da joj dijete nije umrlo, a da ništa nije mogla da uradi. Majka je uspjela da poslije 41 godine pronađe svoje dijete. Njeno dijete je živo i zdravo.
Ko je kriv za kriminalna djela krađe beba koje su se sprovodila od 1954. do 1990. godine?
Advokat Ivan Ninić kaže da takav kriminal ne bi bio moguć bez podrške sistema.
– Ti postupci su dalje u toku, neki su zadovoljni, neki nisu zadovoljni, ali, kažem, vrijeme učinilo svoje. Dokumentacija je nestala, svjedoci su nestali…To nije bilo moguće bez sistema, bez sistemske podrške. Znači, da li je to tadašnja Udba radila, da li su neki ljudi iz policije, da li je to možda neko radio na svoju ruku iz porodilišta… I roditelji sada, kada rekonstruišu te događaje, oni smatraju da je to bio jedan lanac čitavih ljudi koji su u tome učestvovali – rekao je Ninić.
Bez obzira na tužnu i tešku sudbinu, roditelji nestalih beba ne gube nadu da će jednoga dana zagrliti svoje čedo, prenosi Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu