Njenu riječ, izgovorenu sa posebnom emcijom, jednako pažljivo slušaju sve generacije. Njene riječi su jedinstven okvir za sliku istorije, pisma i jezika.
Na Kolarčevom univerzitetu u Beogradu, na promociji knjige „Sjećanja“ o Vasi Čubriloviću, besjeda profesorke Stanišljević je slušaocima otvorila još jedna vrata spoznaje o velikanu srpske nauke i istorije rođenom u Gradiški, ali i o Krajini, Manjači, Zmijanju, o Petru Kočiću i borbi za slobodu, o idealima.
Ovaj pogled na sjećanja je možda drugačiji, kazala je Radana Stanišljević, možda nije naučni nego je poetičan, topao, ljudski, sa beskrajnom zahvalnošću jednoj velikoj porodici koja je u jednom trenutku, istorijskom, osvijetlila jedno malo mjesto koje nije bezimeno, koje se nalazi na obali Save, koje je međaš i koje je zapravo krvava haljina cijele Кrajine.
To je ona Gradiška pored koje protiče Sava koja pamti smrti i sudbine, koja istovremeno zakiva prošlost, a otvara ranu na drugoj strani da se nikad, ali nikad ne zaboravljaju obmane, prevare i strašne iluzije koje su plaćene ljudskim životima.
Varljiva su sjećanja. Svačija, pa makar on bio i najveći naučnik. Ali, šta bi mi bez sjećanja? Šta bi mi bez ove knjige Vase Čubrilovića u kojoj se prostire toliko lirike, toliko poetskog da u nekom trenutku pomisliš – ovo istoričar piše roman, jer onako kako je Vaso Čubrilović naslikao Gradišku njegovog vremena, pred nas izranja jedan svijet koji smjenjuje jedan život, kad odlaze Turci, a dolazi Austrougarska. Jedan uzima dušu, a drugi tijelo, jedan kažnjava, drugi ne nagrađuje.
U tom svijetu, u kući Čubrilovića koja vrvi djecom, njih sedmoro, radošću života, posljednje dijete je akademik potonji, Vaso Čubrilović. Godinu dana poslije njegovog rođenja umire njegov otac Jovo. To nisu ljudi bez biografije. To su aristokrate, to su vizionari, vođe pobuna, to su drugovi Petra Pecije, Mis Irbi… To su ljudi koji oblače ratničku haljinu, onog trenutka kad čuju zov za rat.
Oni ostavljaju njive i kuće. Oni sve ostavljaju na ženi i maloljetnoj djeci govoreći: „Ako se ne vratim, neka bude poorano, neka bude posijano, neka se živi..“
Krajina kao vječna zagonetka
To je Кrajina, zagonetka za one koji tamo ne žive. Za nas koje je rodila Кrajina, koji živimo Кrajinu, to je naše bilo, to je naše postojanje. To je ono što je Vaso Čubrilović koji se vraća iz poznih godina u lik šestogodišnjeg dječaka i dolazi da još jednom pohodi Gradišku, i da još jednom se sjeti onoga što je bilo, i da se sjeti amaneta Jove Čubrilovića koji je rekao svom pobratimu, umrijeću, ali kad dođe Srbija, dođi na moj grob i triput reci, Jovo, došla je sloboda.
Jovo Čubrilović počiva u gradiškom groblju. Stasala je generacija mladih koji mogu s ponosom da dođu na grob Jove Čubrilovića i da kažu : „Jovo, došla je Srbija, došla je sloboda“.
To razumije onaj ko tamo živi, ko hodi tim ulicama, koji pamti. A on je pamtio da je njegov otac bio pretplatnik Srpske književne zadruge i da je on tu prve knjige pročitao. On zna da ga je odgojio Vaso Vidović koji ni danas, pred ovim najvišim skupom ne bi pognuo glavu u svom viteštvu života, koji odbija da proda imovinu govoreći : „Austrougarskom vlastelinu Srbin kuće i imanje ne prodaje“.
Vaso Vidović
To je Vaso Vidović koji je bio gospodin u narodnoj nošnji i gospodin u odjeći. On je bio gospodin svojim bićem i postojanjem. On je vođa ustanka, on je onaj koji ratuje, onaj koji se vraća u Gradišku i uzima sedmoro siročadi da ih othrani i sačuva. Nisu to bili obični dječaci i djevojčice. Oni su kasnije u životu bili barjaktari slobodarskog života.
Pa ko smo mi iz Кrajine? To je onaj svijet u kojem zapravo niče klica slobode i koji je pronose, a onda se izranjavani vraćaju na svoja opustjela imanja da čekaju nove borbe za nove pobjede.
On odlazi u Кrupu i tamo u predvečerje, njegove sestre od strica Sema i Bjelica sa šesnaest i sedamnaest godina, tjerajući stado ispred sebe čežnjivo pjevaju ljubavne pjesme, nadajući se da će sresti voljenog i da neće biti otete, no da će se udati za onog sa kojim će život teći.
Život u Кrupi, život u vrletima, život Zmijanja, život Petra Кočića. Život onih koji prepoznaju slobodu i čeznu za njom i tamo u tamnici u najdubljoj usamljenosti i strahu od smrti, on gleda kako seljak plače što su mu odrezali brkove. Ne žali slobodu, no kaže: „Ja se u selo bez brkova vratiti neću“.
To su oni što su tvrđi od života. U tom prostoru Bosanske Кrupe, to stado koje se vraća s paše, te ovce i jaganjci,taj miris života, to ognjište, taj biljac kojim se pokrivaju, taj raževi hljeb koji jedu, ta prozračna jutra i magle i večeri. Znate li vi koji je to soj ljudi?
Jovo, došla je Srbija
Njima žene vezu košulje u kojima će poginuti ili kolo zaigrati kod manastira Кrupe. To je onaj narod kojeg u tamnici tuku, a on pjeva „Drino vodo, plemenita međo“. Кrajina je to. To je taj prostor koji je odnjegovao Vasu Čubrilovića. To je onaj prostor u kome je niklo plemenito sjeme Čubrilovića. Ta Staka, taj Veljko.
Bez sentimenta, sa dubokom vjerom u ideju, braća su se poljubila i Veljko u smrt, Vaso u borbu za život. To je ono što čini nesvakidašnjim „Sjećanja“. To je ono obrazovanje koje je on dobio. To je Tuzlanska Gimnazija Tugomira Arlaupovića. To je taj isti Tugomir Arlaupović, pjesnik, erudita, znalac svega, klasičnih nauka i onaj koji ih je formirao.
Tu je bio Mladen i Sreten Stojanović i to je dala Кrajina. To je u sjećanjima Vase Čubrilovića, ljulja se Кrajina, slavi se još jednom ime Gradiške i vidimo kako Jovo Čubrilović donosi svojoj ženi odjeću u kojoj će ona biti sahranjena sa zlatnim satom, prstenom i minđušama koje je donio iz Pariza gdje je prisustvovao slavi Ajfelovog tornja. Nisu to bili obični ljudi koje srećete usput, u epizodi koju ćete zaboraviti.
Čubrilovići su bili svjetlost. Oni nama svijetle i danas, mi se njima ponosimo znajući, u groblju u Gradišci, da je Jovo Čubrilović, na simboličan način čuo poruku : „Jovo, došla je Srbija, došla je sloboda“.
Tako je, na promociji knjige “Sećanja” u izdanju “Vukotić media”, u kojoj je obavljena prva ispovijest sarajevskog atentatora Vase Čubrilovića, besjedila Radana Stanišljević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu