Magazin

Rječnik bizarne geografije (47): Paćinko u Tokiju (VIDEO)

Nesnosna buka koju proizvodi na desetine drečavo obojenih mašina, gusti oblaci dima, sa svih strana sijevanje lampica raznih boja, haotična pozornica na koju svakog dana stupa na desetine hiljada Japanaca u želji za zabavom i novčanim dobitkom...

FOTO: FRANCK ROBICHON/EPA

Paćinko, mašina nalik vertikalno postavljenom fliperu, niz čiji lavirint prepreka se kotrljaju stotine gvozdenih kuglica koje, kad upadnu u rupe, mogu da donesu džek pot, opčinjava biznismene i domaćice, penzionere i mlade.

U strašnoj gunguli desetine ljudi sjede jedan kraj drugog i sipaju brdo metalnih kuglica u mašinu, ne obraćujući pažnju na jake zvučne i svjetlosne nadražaje i činjenicu da im se rame trlja sa susjedom. Potom kao hipnotisani zure u njih dok se slivaju ka dnu mašine, pokušavajući da ih usmjere ka rupama. Kada neke od tih kuglica upadnu u rupe pokreću se raznovrsni slikovni elementi ocrtani na sredini ekrana i u slučaju da se tri predmeta iste vrste pojave u istom trenutku, mašina počinje da pišti i svira objavljujući dobitak. Tada hiljade kuglica izleće iz mašine u korpice položene kraj njih i srećni dobitnik može da njima nastavi igru ili ih zamijeni za nagradu.

Jedna kuglica obično košta 4 jena i sa obzirom da se kuglice brzo troše, minimum koji igrač mora da uloži da bi se dobro zabavio je oko 2.000 jena, odnosno oko 28,5 KM. Džek pot donosi i po nekoliko hiljada kuglica koje se mogu unovčiti, ali za, obično, 2,5 jena po kuglici.

Kockanje je u Japanu zabranjeno zakonom pa se kuglice najprije razmjenjuju za cigare i razne poklone u samoj radnji, a ne za novac, ali se zatim tako dobijena roba na malom šalteru u nekom mračnom kutku, ponekad van radnje, može zamijeniti za keš.

Paćinko je već decenijama najomiljenije sredstvo zabave u Japanu. Na desetine miliona mušterija godišnje prođe kroz paćinko centre, koji ostvare ukupnu zaradu od skoro 300 milijardi dolara, što je oko 40% zarade ugostiteljskog sektora u državi i rezultat koji nadmašuje i moćnu automobilsku industriju.

Japanske televizije u zabavnim programima povremeno intervjuišu pasionirane igrače koji su se istakli neobično velikim dobitkom, gubitkom ili dužinom vremena provedenog u paćinko centrima. U velikim gradovima, zbog ograničenosti prostora i visoke cijene zemlje i nekretnina, paćinko radnje su, uglavnom, manje i smještene u tijesnim višespratnim zgradama skupa s barovima, kafićima i restoranima. Ponekad, one se protežu i na po pet, šest spratova sa gusto naređanim mašinama i raspolažu sa po nekoliko stotina jedinica.

U paćinko centrima se mogu vidjeti ljudi svih slojeva: poslovni ljudi i službenici u odijelima koji nastoje da se opuste nakon napornog radnog dana; dotjerane starije gospođe koje pokušavaju da utroše višak slobodnog vremena; građevinci u isflekanim radnim kombinezonima, prispjeli za vrijeme pauze; istetovirani muškarci obrijane glave koji ne kriju svoju pripadnost podzemlju… Svi oni, osim suzbijanja dosade, priželjkuju i brzu, dobru zaradu.

Ujutru se mogu vidjeti redovi ljudi koji očekuju otvaranje radnje u želji da zauzmu mjesto pred onom mašinom za koju su uvjereni da će im donijeti sreću. Uveče, vikendima i praznicima stvaraju se strašne gužve, a smatra se da tada gazde namjerno setuju mašine tako da bude više dobitaka, ne bi li se mušterije i u narednoj prilici odazvale u velikom broju.

(Nastaviće se)