U to vrijeme Otomanska imperija se značajno raširila po Maloj Aziji i Balkanskom poluostrvu.
Šabataj je proučavao Talmud i Kabalu, sve dok u četrdesetoj godini nije objavio da je on zapravo novi mesija. Tumači jevrejske astrologije su prorekli da će se godine 1666. pojaviti novi mesija, a Šabataj je bio siguran da je upravo on taj. Ovaj broj je dobijen tako što su spojeni 1.000 godina od rođenja Isusa Hrista i demonski “broj zveri” 666 iz “Otkrovenja svetog Jovana”.
Imao je maničnu depresiju i bipolarni poremećaj, zbog čega je često mijenjao raspoloženje. Kada bi zapao u ekstazu, kao vrhunski govornik, govorio bi o čudima koja treba da se dese, te kako jevrejski narod treba da ga slijedi i da se vrati na vijekovna ognjišta u Palestinu, Sion i Jerusalim.
Na neobičnom hodočašću od Soluna do Carigrada i Kaira lagano je prikupljao sljedbenike. Oni su nazvani šabatijancima. U jednom periodu, u Kairu, njegovim sljedbenicima se pridružila ljepotica Sara, koja je pobjegla sa graničnog područja Poljske i Litvanije, kada su Kozaci pobili njenu porodicu. Stigla je u Amstredam i Livorno gdje se bavila prostitucijom. U italijanskom gradiću se jednog dana probudila u ekstazi; imala je prikazanje da će postati žena mesije. Tada je čula glasine o novom mesiji, Šabataju Cviju, koji je živio u Kairu. Uskoro su se susreli i planula je ljubav na prvi pogled. Šabataj je nad njom izveo obred pročišćenja, oženio je i postavio za svoju prvosveštenicu. Sara je bila od presudne važnosti da sekta šabatijanaca postane sve popularnija među Jevrejima.
Šabataj se u Gazi 1665. godine proglasio za mesiju. Tada je dobio veliku podršku mladog rabina Natana iz Gaze. Krenuo je na “mesijansko” putovanje podržan povicima brojnih sljedbenika. Sa 12 “apostola” ušao je u Jerusalim. Potom je putovao preko Sirije do rodnog Izmira. Bio je uvjeren da će ga jevrejski narod iz svih krajeva svijeta podržati, te da će od turskog sultana dobiti dozvolu da se vrati s narodom u Palestinu. Međutim, 1666. godine umjesto da ga proglasi za mesiju Sultan Mehmet Četvrti i njegova desna ruka, veliki vezir Kipril, uhapsili su Šabataja. Tražili su od njega da prihvati muslimansku vjeru ili da kao jevrejski mesija pokuša da odbije stotinu strijela ispaljenih u njega.
Cvi je tada poklekao, poljubio ruku sultanu i prešao u muslimansku vjeru. Mehmet IV ga je prognao u najudaljeniji dio Osmanskog carstva u tom momentu, a to je bio Ulcinj. U ovom gradu, koji danas pripada Crnoj Gori, Šabataj je proveo 10 posljednjih godina svog života, na trećem spratu kule Balšića. Imao je titulu dizdara, to jest čuvara kule.
Njegovi sljedbenici su polako posustajali, premda su neki od njih, poput Sare, i dalje slijepo vjerovali u šabatijanizam. Sačuvano je pismo koje je iz kule Balšića poslao ovoj svetoj bludnici. Poslije njegove smrti, na mermernom zidu njegove sobe, ostala je uklesana Davidova zvijezda, što govori o tome da se nikad nije odrekao svoje prave vjere.
Sahranjen je u blizini jedne džamije van gradskih zidina u posebnom turbetu, iako je, kažu, njegova želja bila da ga sahrane na uzvišenju sa kojeg bi moglo da se vidi more i oni koji bi dolazili na njegov grob. Međutim, do dana današnjeg čuvari misterioznog turbeta tvrde da se tu ne nalazi grob Šabataja Cvija, premda postoji drveni sanduk bez oznaka. Svakako, poslije svoje čudne životne priče nije bio omiljen ni kod Jevreja ni kod muslimana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu