Morski biolozi Univerziteta u Majamiju analizirali su uzorke krvi 43 velike bijele ajkule, koje su 2012. uhvatili u vodama Južne Afrike, a zatim ponovo pustili.
Mjerili su sadržaj 14 teških metala, kao što je olovo, kao i 12 elemenata u tragovima, kao što su arsen i živa. Na osnovu veličine i imunuloškog sistema životinja, izveli su zaključke o njihovom sveukupnom zdravlju.
Ispostavilo se da sadrže visok nivo olova, arsena i žive, pri čemu je koncentracija posljednja dva bila dovoljna da ubije ili barem ozbiljno naškodi drugim kičmenjacima. Naučnici, međutim, nisu utvrdili vezu između višeg nivoa teških metala i veličine tijela i težine, što navodi na zaključak da oni ne utiču na rast i razvoj ajkula. Izgleda da ne utiču ni na imunološki sistem, s obzirom na stabilne vrijednosti određenih vrsta imunoloških ćelija.
Rezultati govore da ajkule možda imaju fiziološki zaštitni mehanizam, koji smanjuje štetna dejstva izlaganja teškim metalima navodi se u saopštenju Lize Merli, morskog biologa i predavača na Fakultetu za morska i atmosferska istraživanja Rozenštil Univerziteta u Majamiju.
Druga istraživanja su pokazala da ova vrsta ajkula nije potpuno imuna na bolesti poput raka, ali da imaju izuzetnu sposobnost samoliječenja i izbjegavanja bolesti uslovljenih starošču, zahvaljujući impresivnom kompletu gena.
Naučnici se nadaju da bismo mogli da koristimo ajkule za mjerenje nivoa zagađenja voda.
– Ukoliko ajkule imaju visok nivo toksina u tkivima, vjerovatno to važi i za manje vrste kojima se hrane, uključujući i ribe, koje i mi jedemo – objašnjava koautor studije Nil Hameršlag.
Velika bijela ajkula može se naći u svim okeanima. Dostiže dužine do 6,5 metara i težinu od 2,250 kg, što je čini najvećim predatorom među ribama.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu