Sudbine

Sam u selu, među ruševinama: Žućo već 23 godine nema komšija 20 kilometara uokolo (FOTO)

S kraja na kraj zapadne Krajine, od Bosanskog Grahova do Drvara i Glamoča, mnoga su srpska sela skoro opustjela, ali jedno od njih je ipak posebno.

Sam u selu, među ruševinama: Žućo već 23 godine nema komšija 20 kilometara uokolo (FOTO)
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

U Donjim Peuljama već godinama živi samo jedan čovjek, Dmitar Balać (67), zvani Žućo.

Selo djeluje sablasno, puno je razrušenih, u ratu devastiranih kuća i štala. Samo jedna kuća, ona u kojoj živi Žućo, ima prozore i priključena je na struju.

Iako nema komšija kilometrima uonaokolo, Žući to nimalo ne smeta. Naprotiv. Kaže da uživa u tišini i osami.

– Nema ovdje nikog, a i što će mi. Povremeno dođe unuk Marko, da mi pomogne, meni dosta. Ljeti dođu ovi moji rođaci i komšije što su se odavno odselili. Budu par dana oko Ilindana, pojedu pečenje, popiju, zapjevaju, pa nazad u Srbiju – priča Žućo za Srpskainfo.

Pamti i gore dane. Živio je 13 godina bez struje, sa bolesnim nepokretnim ocem Perom, pa je i to predeverao.

Kad se prije 23 godine vratio na svoje razoreno ognjište nije imao ništa. Danas ima 20 goveda, a kad mu se otele krave koje su steone, biće ih, kaže 30.

– Ne muzem krave, samo prodajem telad. To je ona proizvodnja poznata kao krava-tele. Moja goveda slobodno pasu, a imaju i gdje. Ima ovog prostranstva, koliko hoćeš, 20 kilometara unaokolo niko ne obrađuje zemlju, niti koristi pašnjake – kaže jedini stanovnik Donjih Peulja.

Ekipu Srpskainfo provodi kroz selo, pokazuje stari bunar sa kišnicom, jer vodovoda ovdje nema. I u njegovo kupatilo vodu iz bunara vuče hidrofor.

Obilazi napuštene kuće i štale, na većini njih nema krova, ali za Žućine krave i telad to očigledno i nije neki problem.

– Nije to sve moje, ali sve koristim: štale, kuće, pašnjake. Dali mi rođaci, kažu njima ne treba – kaže Žućo.

Kaže da nikad, za sve ove godine, nije zaključavao kuću. Niti se koga boji, niti mu ko dolazi.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

– Nije ovdje oduvijek bila pustoš. Ej, kakvo je ovo selo bilo. Po 50 momaka i 50 devojaka je ovde živjelo, sve ove kuće su bile pune čeljadi. Svake nedjelje igranka, prelo, veselje. Narod se kućio i sticao. Istina, jedna se kuća po deset godina pravila, ali se nije rušilo, nego gradilo – sjeća se Žućo, a oronule, ali impresivne zidine nekadašnjih kuća svjedoče da njegov priča nije tek nostalgična bajka.

Gradio je i Žućo, prije nego što je postao stočar, bio je majstor za keramiku i mermer. Radio je , kaže “i za Jeljcina i za Sadama Huseina”,  ukrašavao zdanja i plate, po Rusiji, Blikom Istoku, Africi…

– Ma obišao sam sve zemlje osim Amerike, a u Ameriku ne bih, da mi plate suvim zlatom. Sve su oni nama ovo zakuvali, oni su krivi što je izbio rat i što nas je u ratu poplalilo do temelja – kaže Dmitar Balać Žućo.

Prije rata Žućo je bio radnik i domaćin, kao i mnogi drugi u ovom kraju. Išao je u pečalbu, gradio kuću, oženio se, stekao decu.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO:
FOTO:

Iako je ispunio uslove za starosnu penziju, bar što se tiče godina života, Dmitar Balać nije siguran da će to pravo i ostvariti.

– Radio sam godinama u firmama po Srbiji, ali ne znam ko mi je od njih uplaćivao radni staž, a ko nije. Sada skupljam dokumente pa ću videti na šta će to izaći – kaže Dmitar Balać.

Danas ima troje odrasle dece, dva sina i kćer, ali su svi otišli za svojim životima. Žućo je izabrao svoj put, na kome niko iz porodice nije želio da ga slijedi.

Pročitajte još

– Moja kćerka Branka Vučan živi u Potočarima kod Prnjavora, tamo se udala, radi kao nastavnica. Sin Branislav živi u Grahovu i radi na ciglani, a sin Dragoslav je, majstor kao i ja. Upravo sada radi u na građevini u Budvi – priča Žućo.

I njegova supruga, tačnije bivša supruga, živi u Potočarima.

– Tamo smo bili u izbeglištvu. On nije htjela da se vrati u Peulje, pa smo se poslije rata razveli – kaže kratko Žućo.

Nikad se, kaže nije pokajao što se vratio u zavičaj. Odlučio da tu i ostane: u selu neobnovljenih kuća, zakorovljenih puteva i zelenih pašnjaka.

Jedino ovdje, u prostranom Grahovskom polju, podno planina Šator i Dinara, on je, kaže, čovjek na svom mjestu.

– Imam, hvala bogu, sve što mi treba – kaže Žućo, dok njegovo selo tone u mrak, u kojem treperi samo jedna sijalica.

Iz opštine su obećali da će u Donje Peulje uvesti uličnu rasvjetu, da osvijetle put njenom jedinom mještaninu.

Ako ispune obećanje, dobro. Ako ne ispune opet dobro.

Dmitar Balać zvani Žućo odlično se snalazi i u mraku.

Surova klima i tragovi rata

U zavičaju usamljenika Žuće, u Grahovskom polju, u podnožju visokih planina, a na oko 800 metara nadmorske visine, klima je prilično žestoka. Veći dio godine široki pašnjaci su pod snijegom. Tako je i ovog proljeća zapadalo usred aprila, a snijeg se u Donjim Peuljama zadržao sve do nedavno. Jedini stanovnik ovog sela kaže da nije rijetkost da snijeg padne i o Đurđevdanu, ili da s jeseni porani pa se polje zabijeli već u oktobru. Snijegovi ipak nisu izbrisali tragove rata. U Donjim Peuljama i drugim selima današnjem Kantonu 10, u Federaciji BiH, koja su prije rata bila naseljena srpskim stanovništvom, imanja danas propadaju, devastirane kuće nisu obnovljene, a grafiti na oronulim zidovima svjedoče o ratnim razaranjima i progonu stanovništva. U septembru 1995. godine, u akciji “Maestral”, hrvatsko – bošnjačke snage, uključujući i regularnu vojsku Republike Hrvatske, protjerale su sve srpsko stanovništvo iz ovog dela BiH. Prognanici su se godinama nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma borili da se vrate na svoja ognjišta, ali se ni danas gradovi i sela u Kantonu 10 nisu oporavili od etničkog čišćenja. Mnoga sela umiru, jer u njima žive samo rijetki ostarjeli povratnici, koji su u zavičaj došli da umru.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu