Naime, njen otac je nakon Drugog svjetskog rata bio osuđen na smrt, ali je ipak uspio da se vrati u Beograd. Ipak, ubrzo su mu oduzeta sva građanska prava. Kako je i sama rekla, ljudi koji su im se uselili u stan uništili su joj period djetinjstva.
– U trosoban stan ubacili su nam porodicu nekog frizera jer je to bila ruska formula stanovanja – ispričala je Ružica u intervjuu za Stori.
– Ti ljudi iz sela Rušnja maltretirali su nas, naročito mog oca koji je zbog verbalnog delikta bio zatvaran. Čak su i mene saslušavali, ali nisam dozvolila da mržnja nikne u mom biću. Nikoga ne mrzim, pa ni te ljude koji su mi uništili život -istakla je glumica jednom prilikom.
Svoju karijeru je započela 1957. godine i igrala je dok njena bolest nije uzela maha. Često igrala žene jakog karaktera, a prva je i opsovala na filmu. Ipak, iza svega se krila velika nesigurnost.
– Stalno sam strijepila da li ću moći da savladam zadatke koji su mi dati i hoće li me neki reditelj ponovo angažovati, što je ostavilo posljedice. Moja nesigurnost bila je ogromna. A oni koji su imali svoje uticajne muževe i fanove, ponašali su se drugačije. Bili su sigurni da će, čak i ako upropaste predstavu, ipak dobiti sljedeću ulogu. Ali, za nas koji nismo imali nikakvu podršku, to je bilo pitanje života i smrti – rekla je ona.
Ostvarila je bitne uloge u filmovima i serijama „Tesna koža“ i „Srećni ljudi“, gdje je tumačila siromašnije žene.
– Stalno je bilo moram, a u umjetnosti nema moranja jer je ona Božji dar. Važne su i okolnosti jer sam se ja, izgleda, sudbinski našla u tom vremenu, postala glumica crnog talasa i zapamćena sam po likovima tih žena sa dna, što sam teško preboljela. Stidjela sam se što se pokazujem u tako nepovoljnom svjetlu, ali eto, to je negdje obilježilo moju ličnost. Jer, kada bi me ljudi vidjeli privatno, govorili su: ‘Jao, pa vi niste tako ružni i prosti’. Nije mi bilo lako da igram te uloge. Sjećam se da sam kupila te cake po željezničkim stanicama, čak i na Pigalu u Parizu kada sam skinula jednu uličarku i plasirala ono što je ona govorila u komadu Ljubomira Simovića ‘Čudo u Šarganu'“, dodala je ona.
Njena tvrdoglavost ju je najviše koštala.
– Mira Trailović nije mi dozvolila da stavim ćelavu periku zbog uloge, što sam silno željela, ali čim je poslije premijere prestala da me kontroliše, ja sam je stavila. Tvrdoglavost me je mnogo koštala u životu, ali moja priroda je takva i uvijek govorim istinu – govorila je dramska umjetnica za života.
Iako je decenijama bila u skladnom braku sa svojim suprugom Miroslavom Lukićem, nasljednike nisu imali, prenosi Kurir.
– Želja za karijerom je najviše uticala na to da prihvatim činjenicu da nikada neću imati dijete. Bojala sam se da zastanem, a i plašila sam se porođaja – iskreno je govorila Ružica.
U starosti je oboljela od Alchajmerove bolesti, a to je uticalo i na prekid karijere.
– Nije shvatala da je bolesna. Ni ja nisam prepoznao da je toliko bolesna. Imala je operaciju 2012. godine i uslijedila je neugodna situacija. Trebalo je da ode na rehabilitaciju, tada više nije igrala. Pokušala je da odigra još jednu predstavu u januaru 2013. godine. Mučila se s njom dosta. Nije mogla da se sjeti teksta, pa je imala šaptača – ovako je o njenim posljednjim danima govorio njen suprug.
– Bilo je jasno da se sa njom nešto dešava, ali smo mislili da je to donekle normalno za ljude u tim godinama. Nekad se to zove demencija, nekada Alchajmer. Hvala bogu, nije se dugo mučila. To su bolesti koje mogu da traju i da budu mučenje – govorio je on.
Nakon njene smrti, njen suprug je osnovao Fondaciju koja na dan njenog rođenja dodjeljuje nagradu radi razvoja kulture. Ove godine dobitnica je glumica Kalina Kovačević.
Lukić je sa Ružicom bio sve do njene smrti.
– Samo da me ne zaboraviš – bile su navodno posljednje riječi Ružice Sokić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu