U Jasenovcu, ispred Kamenog cvijeta, u toj zlokobnoj i mučnoj tišini, mora se znati, mora se glasno izreći koja je to ideološka orijentacija današnje države. Jesu li ustaše ipak bili dobri momci? Ili ipak nisu? Koji su narodi i zašto stradali u Jasenovcu? Službeni govori u Jasenovcu bili bi odraz naše kulture sjećanja, suočavanja nas sa samima sobom, našeg civilizacijskog puta.
– Nakon polaganja vijenca, predstavnici države moraju svojim riječima pokazati gdje smo mi kao društvo danas, pogotovo s obzirom na današnje opasne društvene pojave neoustaštva kad se mladi ne libe splitskim ulicama koračati s pozivanjem i dozivanjem Hitlerovih saveznika ‘ajmo, ustaše!’ ili u Imotskom glasno, masovno uzvikivati ustaški pozdrav – kaže Stjepan Mesić.
Optužuje vlast za svjesno prećutkivanje Holokausta i genocida nad Srbima. Samo slijepac može da negira genocid nad Srbima – kaže Mesić.
Za vrijeme svog predsjedničkog mandata držao je govore u Jasenovcu i kritikuje njihovo ukidanje. Ističe potrebu da se država jasno opredijeli – da li su ustaše bili heroji ili zločinci.
O ratovima devedesetih kaže da su morali biti vođeni, ali ne uz zločine. Kritikuje ubistva srpskih civila nakon Oluje i smatra da je Hrvatska odgovorna za nedovoljnu reintegraciju Srba i poruke koje nisu ulivale poverenje. Takođe, otkriva detalje razgovora iz Predsjedništva SFRJ u kojem je Srbija, prema njegovim riječima, tražila teritoriju BiH, a ne Hrvatske.
Do pobune Srba u Hrvatskoj nije trebalo doći. Tadašnja politika morala je uzeti u obzir sva politička i društvena kretanja u Evropi, u Jugoslaviji. Kad su dolazile delegacije Srba iz Hrvatske u Predsjedništvo u Beogradu, pitao sam Boru Jovića šta Srbija od njih želi: teritoriju Hrvatske ili srpsko stanovništvo, šta? Jović mi je rekao “ma kakvi bre, Srbi iz Hrvatske, ne zanima nas ni hrvatska teritorija, nego 63 posto Bosne i Hercegovine, što je bilo srpsko, što jeste srpsko i što srpsko treba ostati – rekao je Mesić.
Stjepan Mesić smatra da Hrvatska nije učinila dovoljno da spreči izbijanje pobune srpskog stanovništva. On navodi da su već u to vreme u hrvatskim gradovima marširali ljudi u crnim uniformama, da su Srbi ostajali bez posla i stanova, a u mestima poput Vukovara počeli su da nestaju. Kasnije su usledili i zločini u Gospiću, na Pakračkoj poljani i drugim mestima. Sve to, u kombinaciji sa bolnim sećanjima na Jasenovac i nacionalističkom retorikom koja se širila, stvorilo je atmosferu u kojoj je rat praktično bio neizbježan.
Mesić ističe da su iz Zagreba tada stizale poruke koje nisu ulivale sigurnost Srbima, i da je masa reagovala u skladu sa tim. Prema njegovom mišljenju, pravi cilj i Miloševića i Tuđmana bio je dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine, a ne zaštita nacionalnih interesa u Hrvatskoj. On otkriva da mu je Tuđman jednom rekao da “ne razumije istorijske sile“ kada se usprotivio toj ideji podjele susjedne, međunarodno priznate države. Tada su, kaže, i počele njihove političke razlike.
“Zoran Milanović bi mogao..”Mesić tvrdi da povratak Srba u Hrvatsku nije formalno bio zabranjen, ali je bio praktično – zaustavljen. Postojala je neiskrena politika: u javnosti se govorilo da se podržava povratak, ali u praksi su sela ostajala prazna, a imovina bivših stanovnika se prisvajala.
On kaže da nije postojao istinski interes vlasti da se Srbi vrate, već su se sprovodile akcije zauzimanja njihovih kuća i zemlje. I danas se, prema njegovim rečima, u Saboru mogu čuti glasovi koji za sve krive Srbe, dok pojedinci na tome ostvaruju ličnu korist “čim je neko Srbin, automatski ga označe kao četnika“.
Na pitanje da li danas postoji neko u hrvatskoj politici ko bi imao snagu da donese tako hrabru odluku, Mesić odgovara da to eventualno može biti Zoran Milanović – ali samo ako bi to zaista želio, prenose Novosti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu