Kada je moj Jovan, moj sin, umro, ja sam imala stav da ja više ne treba da živim, da je moja svjetlost ugašena i da ja nemam šta više da radim na ovom svijetu u ovom gradu niti bilo gdje drugo. Onda sam se sjetila moje None (bake) i sjetila sam se koliko je ona voljela mene i koliko mi se posvećivala, a ja imam troje unuka, dječaka, treći se rodio prije tri mjeseca i prosto sam došla do emotivnog zaključka, ne racionalnog, da ja na to nemam pravo. Da nemam pravo na to da se okrećem od živih kojima sam potrebna, koji očekuju moju ljubav od kojih ja dobijam ljubav – sa sjetom u glasu ispričala je za Blic Sanda Rašković Ivić i dodala:
– Razgovarala sam sa mojom kćerkom, ona je razumjela moju muku, ali ja sam u sebi negdje obradila, prelomila da bez obzira na to da meni Jovana niko i ništa ne može zamijeniti što će to ostati jedna otvorena rana koja ne može da zaraste ali ima jedna latinska poslovica koja se meni uvijek dopadala, “novi život iz rana”, tako da ja samo treba da pogledam ono što imam i da se okrenem onima koji su mi tu. Onima koje volim i onima koji vole mene, onima kojima sam potrebna. Da izaberem život, nešto što me moja Nona i moj tata i moja majka, nešto što su me naučili da volim i cijenim.
U nastavku emisije Sanda Rašković Ivić je ispričala i da svakoga dana plače, kao i da suze ne krije čak ni pred unucima.
– Plačem svaki dan, više puta dnevno. Ja se nekada zaplačem čak i pred mojim unucima, a onda krenem na nekakvu šalu, tako da oni vide da su i suze kao i smijeh dio života. To tako mora – zaključila je Sanda Rašković Ivić za Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu