Tad sam osjetio najaveći strah, u noći između nedjelje i ponedjeljka (26. na 27. aprila). Ne možeš da udahneš. Boriš se za vazduh. Noć sam probdio, tako sjedeći. U jednom momentu sam zaspao. Sanjam zelenu ravnu liniju na crnom ekranu aparata koji prati rad srca. I zvuk otkucaja koji usporavaju i prelaze u jednoličan ton – svjedoči Dušan.
Drljača je završio gimnaziju u Prijedoru, Višu i Visoku medicinsku školu u Zemunu i specijalizaciju iz medicinske radiologije.
U bolnici “Doktor Mladen Stojanović” u Prijedoru radio je 13 godina, a od 2010. godine radi na UKC u Banjaluci u Centru za radioterapiju kojim upravlja grupacija “Afidea”, evropski lider na polju radiološke dijagnostike i radioterapije.
– Jeste ja sam Dušan Drljača. Nakon svoje objave na društvenoj mreži Fejsbuk dobio sam poziv da dam izjavu i daću je bez da se skrivam iza inicijala, jer, pobogu, nisam nikog ubio, samo sam se razbolio i na kraju i pobijedio. Ne vidim ni jedan razlog da to krijem – govori Dušan.
Kako nije bilo povišene temperature niti se osjećao bolesnim, Dušan je u petak otišao na posao, misleći da je u pitanju premor. Sa svojim onkološkim pacijentima jednako radi sve vrijeme pandemije, pružajući im stručnu pomoć i lijepu riječ, jer ona puno znači, čovjeka ohrabri i pomogne, nekad možda i više nego sama terapija.
– Na samom početku, moram biti iskren, razmišljao sam, kao i mnogi, da se to meni ne može desiti, jake sam konstitucije, nepušač, aktivni sportista dvadeset godina, a nakon toga rekreativac, bez ozbiljnih zdravstvenih poteškoća. Međutim, Vaskršnje večeri dobijam temperaturu 39 stepeni koja će s usponima i padovima trajati narednih desetak dana – kazuje Dušan.
Izoluje se u drugu sobu, kako će je kasnije nazvati, svoju vlastitu kovid sobu, gdje kreće borba sa temperaturom koju antipireticima ne uspijeva spustiti ispod 38 stepeni i već je tada jasno da to nije obični grip. Ujutro odlazi na UKC, ovaj put kao pacijent. RTG pokazuje obostranu upalu pluća, a laboratorijiski nalazi upalni proces. Po savjetu infektologa, ide u kućnu izolaciju dok ne stignu rezultati testiranja na virus korona.
– Srijeda jutro, poziv na infektivnu kliniku, nalaz pozitivan. U redu. To smo i očekivali, čak su i stvari bile spakovane i spremne za bolnicu, ali zašto sad ovoliki strah, zašto zebnja? Izlazim, a u očima svoje žene prvi put vidim strah i nesigurnost, te iste žene koja je tri dana oko mene igrala boreći se kao lavica sa temperaturom i svim ostalim. Mlađi sin (18 mjeseci), obmotan oko njene noge, samo me gleda, dok stariji (osam godina), nemušto pita: ‘Tata, pa je l’ baš moraš ići?’ U glavi mi hiljadu misli, u očima potok suza, je li ovo posljednje nam viđenje, je li ovo dvoje pilića ostavljam samo sa majkom? Idem u nepoznato, a sve što želim da je da pobijedim zbog hiljadu razloga koji su ostali tu, na vratima stana – prisjeća se Dušan.
Po smještanju na Kliniku za infektivne bolesti, postaje još svjesniji situacije. Sve oko njega su pozitivni pacijenti, neki stariji, neki dobro mlađi. Smještaj nije hotelski, razumije se, nego bolnički. Iz dvokrevetne ubrzo će biti premješten u trokrevetnu sobu, jer je stigla djevojka od 26 godina kojoj je potreban takozvani šinski kisik kojeg ta soba ima.
– I dalje se osjećam dobro, osim te temperature koja lomi danima. Kreću terapije prema propisanom protokolu. I RTG pluća i laboratorijske analize su lošiji nego dva dana ranije. Maštam o tome da mi toplomjer bar jednom pokaže 36,9 – ističe Dušan.
Poruke i pozivi dolaze od znanih i neznanih. Ta podrška od porodice, prijatelja, direktno i indirektno nadređenih, daju snagu. Čak i komentari pojedinih kolega da treba biti “društveno odgovoran, kako na poslu, tako i mimo posla” daju dodatnu snagu da istraje. Dani su odmicali, pacijenti u sobi su se mijenjali jedni za drugima. Neki su odlazili na drugi sprat, gdje su pacijenti sa teškom kliničkom slikom, a neki na staru pulmologiju odakle su otpuštani kući.
– Ostalo mi je upečatljivo da čovjek sa dijabetesom, koji leži do mene, nema ni temperaturu niti druge poteškoće. Biva prebačen na pulmologiju, a ja ostajem. Fizički u boljoj kondiciji od njega, ali sa puno težom kliničkom slikom. Dakle, pravila nema – navodi Dušan.
Posmatra medicinsko osoblje. Trude se oko svakog pacijenta. Osmog dana ljekar u viziti gleda parametre, odlučuje priključiti ga na kisik i razmotriti prebacivanje na drugi sprat.
– Tu noć sam proveo u sjedećem položaju, boreći se za udah više. Razmišljao sam da ne smijem otići sprat više, da ne smijem ‘otići’, da ne smijem nikud sa tog prvog sprata. Pred zoru zaspim. Sanjam sebe kako se borim, ljude kako trče oko mene i viču NEEE!, ali ravna linija na ekranu i jednoličan zvuk su neumoljivi – prepričava Dušan svoj najgori san u životu.
Narednog dana razmatra se premještaj na drugi sprat zbog “šinskog” kisika, ali jedna doktorka, verujući u Dušanovu snagu, odluči da ostane tu, na kisiku iz boce.
– Hvala joj na tome. Sutradan ujutru mi uvode još antibiotika, koliko mogu da vidim po infuzijama. Nema veze, mislim se, samo neka sam ovdje. Iduće jutro biće prvo bez povišene temperature. I sestra govori: ‘Napokon! A, evo, i saturacija ti je dobra.’ Istog dana skidaju me s kisika – navodi Dušan.
Kako mu se stanje poboljšava, Dušan se počinje zanimati i za svijet izvan infektologije. Vidi napade na medicinsko osoblje. Jednostavno je, kaže, morao javno reagovati jer je i sam bio svjedok šta ti ljudi zapravo rade za oboljele. Dva dana prije izlaska, 3. maja, objavio je na svom Fejsbuk profilu svoje dvije fotografije iz dva perioda borbe s kovidom 19 – sa kiseoničkom maskom i sa običnom, zaštitnom maskom. I stao u odbranu kolega.
– Međutim, kako vidim, nekom ta požrtvovanost medicinskog osoblja nije dovoljna. Mnogi ih osuđuju, mnogi kažu to im i jeste posao, nisu opremljeni, neodgovorni su… Jeste, slažem se da im je to posao i samo ću se oko toga složiti. Oni taj posao obavljaju itekako savjesno i profesionalno, a, da budemo načisto, mnogi od njih preraspoređeni su sa svojih matičnih klinika, pri čemu je jasno da se prvi put susreću sa ovakvom vrstom oboljenja, a svi znamo da, kada je nešto novo, postoji i određena doza straha – ponovio je Dušan suštinu svoje objave.
On je naglasio da ne razdvaja doktore od srednjeg kadra, jer bez tima nema ni uspjeha, te da je, osim Klinike za infektivne bolesti, imao i logističku podršku Klinike za unutrašnje bolesti gdje radi njegova supruga. Kako mu kućno vaspitanje nalaže, po ozdravljenju im se javio pojedinačno i lično zahvalio.
– I na kraju, da, ja sam taj koji se zarazio. Ja sam taj koji je vodio računa o svim mjerama, a ipak doveo u rizik svoju porodicu. Ja sam taj koji nije mogao da dočeka da ponovo dođe kući i vidi svoju suprugu Tanju i svoje piliće Mirka i Luku. Ja sam taj koji je zabrinuo svoju majku i brata. Ali, ja sam i taj koji je na kraju ovu bolest pobijedio – zaključio je Dušan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu