Jerotić je iznio niz izuzetno bitnih činjenica o vaspitanju djeteta, koje bi trebalo da usvoji od A do Š svaki roditelj, ali i onaj ko to planira da postane u budućnosti.
Mnogo toga možete naučiti o vaspitanju djece kada pročitate tekst koji slijedi:
– Obaveze koje se djeci daju već sa tri godine su vrlo važne. Da ne kažemo ranije, ali oko treće godine treba već neke obaveze da obavlja dijete. Naravno, ako dobro obavlja onda je u stanju i da bude pohvaljeno. Djecu treba hvaliti čak i kada nisu do kraja uradili šta treba. Do treće godine, četvrte, kaže se, djecu treba uvijek hvaliti. Ako ne urade nešto dobro, pokazati im po drugi put, po treći put i onda kad urade dobro, pohvaliti. Ako ne uradi dobro, ne treba nikako grditi, nego samo ponovo pokazati.
Onda dolazi adolescentno doba, mlado doba koje je puno kriza. U adolescentnom dobu se postavljaju osnovi… Zapravo u djetinjstvu se postavljaju osnovi buduće ličnosti, ali adolescentno doba je onda ono koje će taj početak u djetinjstvu, ili pojačati pozitivno, ili ga okretati dalje u negativnom pravcu, ako je negativno krenulo.
Otud značaj roditeljske, prvo međusobne ljubavi roditelja. Od toga mnogo zavisi u kojoj mjeri će i sama djeca kasnije moći da dočekaju tu adolescenciju.
Kao što znate, današnje vrijeme adolescencije puno je kriza. Kažu da tzv. primitivni narodi Afrike i nekih drugih primitivnih zemalja nemaju ovu krizu. Ja ne volim taj izraz primitivno, jer se davno otkrilo da tzv. primitivni narodi nisu primitivni, počevši od umjetnosti i onoga što su ostavili za sobom, pa i način života, način ponašanja i razmišljanja… Ne znamo to šta je primitivno. Jeste, postoji nešto primitivno. To može biti u pozitivnom smislu rečeno „primitivno“, a onda i u negativnom.
Vidite kako jedan običan izraz kao što je primitivno može da ima više značenja. Uglavnom pozitivno i negativno. Dakle, adolescencija je doba krize. U tim tzv. primitivnim zemljama etnolozi nisu nalazili krize, jer se sve ubrzano odigravalo, počevši od ženidbe i udaje u tim zemljama. Topla klima još pri tome! Žene već mlade dobijaju djecu, svaki muž ima neku svoju obavezu, tako da su te porodice rasle u uslovima gdje nije bilo krize. Krizu je donijela civilizacija Evrope, kažu neki antropolozi. Naravno, to je sad trajna kriza i više nema povratka, pogotovu nema nikakvih uzdaha za nekadašnjim vremenima.
Sada sve počinje kasno, pa i adolescencija u psihičkom smislu. Fizički je ona pravovremena, čak i prevremena i kod devojaka i kod mladića. Danas postoji veliki nesklad između psihičkog i fizičkog razvoja. Taj psihički razvoj počinje u mladosti danas kasnije i teče mnogo sporije nego ranije. U naše vrijeme, kad sam ja polagao neuropsihijatriju, još uvijek se adolescencija negdje završavala, ili trebalo je da se završi oko dvadesete godine.
Sada već uveliko, i to dosta davno, adolescencija se smatra da može da traje i do dvadeset pete godine. Da li će se to dalje produžavati? Pa će onda neko biti adolescent i sa dvadesetosam ili trideset? Naravno da ima adolescenata cijeloga života. Ako su stvaraoci, onda je dobro, jer u njima onda progovara dijete igre – homo ludens, ali ako nisu stvaraoci, onda su infantilni. Pokazuju crte djetinjaste i u starijim godinama.
Samo pazite, tu ne možemo praviti oštre granice. I tzv. zreli ljudi povremeno se ponašaju kao djeca. To ne možemo smatrati nekom težom patologijom. Naravno, dosta je važno šta taj neko radi, kakav posao obavlja, da li je pedagog a infantilan, da li je političar a infantilan. To već nije dobro.”
Šta biste poručili mladima danas? Kojim putem da krenu, a da se ne zagube?
– Ne može da se ne zagube! Svako nailazi povremeno na neki ćorsokak. Važno je samo iz njega izaći. A kako ćemo izaći kad ne znamo kako smo ušli? A kad smo ušli i prepoznali da je to pogrešan put i ćorsokak, može se izaći. Ako nismo prepoznali, ostajemo jako dugo na krivom putu.
Uvijek su postojali pravi i krivi putevi, ali su se ukrštali. Tako da je i pravi put nekada umio da skrene, a krivi put sam od sebe dolazio na pravi put. To se u istoriji čovječanstva dešavalo. Naravno i sa državama je tako bilo. Ideš, ideš pravim putem neko vrijeme, pa ti dosadi da ideš pravim putem i da budeš dobar, pa onda napraviš nešto, a to što napraviš ponekad je i stvar igre. Malo prije smo rekli: homo ludens – čovjek se igra. Svi se igramo. Samo je važno da li ta igra ima nečega u sebi stvaralačkog i vrijednog ili je, kao što sam već rekao, infantilna igra koja ne vodi ničemu.
Poruka je uvijek ista: Budi svoj! Nauči šta je individuacija, a onda u Hrišćanstvu i oboženje. Individuacija ne isključuje oboženje, a oboženje ne obuhvata po svaku cijenu individuaciju. Bilo je hrišćanskih svetitelja koji nisu morali da vode taj mukotrpni put individuacije, koji ima mnogo prepreka. Kao što znate to je Jungova ideja.
Prvo je to sjenka, drugo persona. Čovjek izlazi pred druge ljude uvijek sa nekom maskom. Ako ta maska ostane i u kući, u porodici, onda je to već jedna ozbiljnija patologija. Profesor univerziteta kome se svi klanjaju, on je gospodin profesor uvijek. Ako kod kuće zadrži takvo ponašanje, pa onda treba i žena i djeca da se ponašaju tako, i on smatra da treba da se ponašaju, a to nije dobro. To je jedna, čak ozbiljnija patologija. Ima još i drugih prepreka na putu individuacije.
Eto, to je pravi put do svoje ličnosti. Nikad se ne postiže do kraja. Promjene su uvijek neophodne. Moramo se mijenjati u toku života i kad se kaže, budi svoj Petar Petrović, Pavle Pavlović, a to ne znači da se taj Petar Petrović ne može i ne treba u toku života ipak da mijenja. Mijenjamo se nabolje, menjamo se nagore, najčešće i jedno i drugo. To opet treba prepoznati i opet smo na osnovi: Upoznaj samog sebe – prenose Detinjarije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu