Jovan Ćirilov, renesasni duh ovog podneblja, intelektualac par exelance, kolumnista i kritičar mnogih novina, književnik, umjetnički direktor Bitefa, bio je upravnik Jugoslovenskog dramskog tetara do 1999, kada je smijenjen. Ubrzo potom odlazi u penziju, te postaje direktor Centra za novo pozorište.
Kada sam ga intervjuisao izgledao je krepko i vedro, kao da nije rođen davne 1931. godine u Kikindi. U Evropi i svijetu su ga smatrali za velikana koji je osnovao pozorišni festival Bitef, festival koji je bio među najprestižnijim pozorišnim festivalima svijeta, uz takve u Edimburgu i Nansiju.
Povodom intervjua, primio me je u svom neobarokno uređenom stanu u Bulevaru Kralja Aleksandra i otkrio da za ljude mladog duha ne postoji penzija.
– Mislim da sam u pozorištu bio oduvijek. Kada sam imao sedam godina onda sam igrao Nušića, i to veoma dobro, kao dijete, u jednom sokolskom pozorištu. Ja sam prolazio te škole redom, jer je dolazilo pozorište Dunavske banovine u Kikindu. To je bilo pozorište u kojoj je bila jedna Rahela Ferari, i neki ljudi koje sam poslije zatekao u JDP. Eto, desilo se sa Rahelom da sam je sa 10 godina gledao u pozorištu, a potom, mnogo godina kasnije, bio upravnik. Stalno sam bio u pozorištu. To je moja najveća životna strast. Profesor matematike me je nagovarao da odem u arhitekte, ali ja sam oduvijek želio da odem u pozorište. Što se tiče mog penzionisanja, to je u svakom slučaju izraz jednog konzervativizma. Ne zbog toga što je upotrebljen taj formalni razlog, već zato što se iza toga krije to da je mene trebalo skloniti iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz skrivenih razloga, koje znaju oni koji su me sklonili – rekao mi je Ćirilov tada.
Mislim da mi je najmanje dva sata pokazivao knjige u stanu, poređane u police, koje su se kao u bibliotekama pomijerale na točkiće. Imao je oko osam hiljada knjiga, poput svakog velikog intelektualca.
Jovana Ćirilova upoznao sam znatno ranije, još u vrijeme kada je bio dramaturg u pozorištu “Atelje 212”. Kada sam bio prvi put u njegovoj kancelariji, upoznao sam Radmila Đurovića, Jovanovog dugogodišnjeg emotivnog partnera i sjajnog pjesnika. Donio sam svoju dramu “Grad” i ponudio je pozorištu. Drama mu se dopala, kao i mladoj dramaturškinji Ivani Dimić, ali je bila preskupa za postavku u to vrijeme. U svakom slučaju, razgovori sa Ćirilovim od tada su bili česti, a ja sam imao šta da čujem od čovjeka koji se potpuno posvetio životu u pozorištu.
Na njegov poziv, i poziv Mire Trailović, u Beograd su dolazili svi velikani pozorišta – od Ježija Grotovskog, preko Livingovaca, Pitera Bruka, Lindzija Kempa, sve do novih velikana poput “Fura del baus”, “Derevo”, “Teatre de Komplicite”. Pošto sam stanovao u zgradi pored Ateljea 212, sve sam te predstave gledao, baš na preporuku Ćirilova.
Početkom dvijehiljadite godine imao sam čast da me je princeza Jelisaveta Karađorđević pozvala u hotel “Moskva” na ručak sa Jovanom Ćirilovim. Iz nekog razloga smatrala je da smo nas dvojica pravi ljudi koji joj mogu objasniti kakav je pozorišni život u ovim krajevima. Jovan je, naravno, dominirao i za manje od sat vremena objasnio ko vlada tada aktuelnim pozorišnim klanovima. Ja sam se u to vrijeme mnogo više bavio muzikom. Bio je to jako prijatan i važan susret.
Ćirilov je imao nekakav neoromantičarski zanos kada bi pričao o pozorištu, ličio je na nikada odraslog Oskara Vajlda. Svojom pojavom sa boemski obavijenim maramama oko vrata umio je da unese glamur u našu beogradsku čaršiju. Bio je autentična kemp pojava na ovim prostorima, a takvi su mu bili i romani “Neko vreme u Salzburgu”, ta scenario za filmove “Pravo stanje stvari” i “Štićenik”.
Pretpostavljam da će u budućnosti dobiti pravu slavu koju zaslužuje.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu