Reklo bi se, ni prvi ni posljednji slučaj vulgarnog seksizma u javnom prostoru u “gradu žena”.
Ali, Aleksandar Spasojević, direktor agencije koja je kreirala bilbord, kaže da ne vidi u čemu je vulgarnost i seksizam. Posao lijepljenja plakata ova agencija, kaže, nudi svima koji žele da rade, bez obzira na pol i starost. Nije, dakle, rezervisan za mlade atraktivne djevojke.
– Znam da slika govori više od hiljadu riječi, ali mi smo fotografijom te djevojke, koju su članovi našeg kreativnog tima vjerovatno uzeli sa interneta, htjeli da privučemo pažnju, da se malo poigramo i da budemo inovativni – kaže Spasojević za Srpskainfo.
Da li je zbija u pitanju razigranost i inovativnost, ili kako tvrde neki kritičari, upravo suprotno.
Da li seks, ili aluzija na seks, zaista prodaje sve: od benzina, maslinovog ulja, renatakar usluga, do posla i turističkog imidža grada? Ili, naprosto, oni koji se bave marketingom nisu bog zna kako kreativni, pa igraju „na sigurno“.
Igranje „na sigurno“, što će reći na razgolićena ili „stilizovana“ ženska tijela, nije od juče, ni u Banjaluci ni u bližem i daljem komšiluku.
Banjalučani još pamte kontroverzni stiker „7 na 1“, kojim je Gradska uprava 2019. promovisala „turističku ponudu grada“. Vitke dugonoge ljepojke bez lica, trebao je da predstavljaju sliku i priliku Banjaluke, kao „raja za muški svijet“, u kojem živi „sedam žena na jednog muškarca“.
Naravno, to nema veze sa stvarnim životom, niti sa demografijom. U Banjaluci, kao i u skoro svim gradovima na planeti, živi podjednak broj stanovnika oba pola. I to je tadašnji prvi čovjek grada Igor Radojičić, vjerovatno najobrazovaniji gradonačelnik u istoriji Banjaluke, zasigurno znao.
Čemu onda ovakva priča, koja je u suštini lažna? Da privuče turiste? Ili kako reče jedna komentatorka, da im, uz ćevape, na tanjuru ponudi i „mlado žensko meso“.
Treba li onda da čudi izjava jednog menadžera noćnog kluba u Banjaluci, koji je pre nekoliko godina za Srpskainfo rekao da „ozbiljna i siturana gospoda“ rado dolaze u Banjaluku, da u „separeu časte šampanjcem mlade djevojke željne svega“.
Stiker „7 na 1“ je, kao siti plakat, osvanuo i u Gospodskoj, ali ne zadugo. Otjerali su ga komentari da je seksistički, mizogin, uvredljiv za Banjalučanke i za sve žene.
Ali, samo četrdesetak kilometara od „grada žena“, u Kotor Varošu, negdje u isto vrijeme su se pojavili bilbordi sa mnogo eksplicitnijim sadržajem.
Brineta zanosnih oblina, u pozi koja ne ostavlja nikakve dileme, i sa porukama „zapali“ i „sipaj majstore“ pozivala je vozače da tankaju gorivo na lokalnoj pumpi. Pričalo se da su neki šoferi od pumpaša tražili broj telefona „male“ i raspitivali se gdje je mogu naći.
Koja je marketinška agencija mogla da kreira ovakvu reklamu? Ispostavilo se da nije bilo nikakve agencije, nego da je u pitanju domaća radinost, ili „trange frange“ marketing.
– Nismo angažovali agenciju, mi smo to sami napravili. Sliku smo našli na internetu, ne znamo ko je ta djevojka – rekao je tada za Srpskainfo predstavnik firme u čijem su vlasništvu i benzinske pumpe i spomenuti bilbordi.
Kako su nam nezvanično pojasnili, bilo je najbitnije da se „mala sviđa gazdi“.
Ovi su bilbordi nestali sa ulica Kotor Varoša i magistrale koja vodi ka Banjaluci, ali ne i sa zvaničnog sajta kompanije. I danas u odjeljku „gorivo“ dominira slika „male sa inerneta“.
U međuvremenu, na reklamnim bilbordima u Banjaluci i okolnim gradovima, smjenjivale su se, manje ili više erotizovane, slike mladih žena, koje pozivaju buduće studente da, „ako nemaju vremena za studiranje“, upišu taj i taj privatni fakultet, i potrošače da kupe satove, zlatne ogrlice, jogurt ili ljetovanje iz snova.
A i neke političarke su se proslavile bilbordima sa fotografijama kao za manekenski buk. Tako je Ujedinjena Srpska svoje kandidatkinje predstavila sloganom “Lista koja blista”.
Naravno, sve to nije banjalučka izmišljotina. Kad se stari zapadnjački princip „seks prodaje sve“ ukrsti sa domaćim mizoginim folklorom, svašta je moguće.
Pokazuju to i primjeri iz sredina na koje se Banjaluka rado ugleda.
Tako je prošle godine rentakar agencija sa sjedištem u Beogradu na internet pustila reklamne poruke „tigar u krevetu, jaguar u garaži“ i „kada si predator, plijen sam ulazi na zadnje sjedište“.
Nije tu bilo gole ženskadije, ali jeste ubjeđivanja da će muškarci, ako iznajme njihove moćne automobile, lako doći do … Znate čega.
Opskurne reklame su uklonjene pod pritiskom javnosti, ali internet je čudo – sve pamti.
Zapamćena je tako i reklamna kampanja iz Istre, gdje je jedna kompanija 2021. godine svoje maslinovo ulje prodavala pod sloganom „djevičanstvo u koje nema sumnje“.
Ulje je ekstradjevičansko, a reklama ekstraseksistička. Ni tu nema gole ženskadije, ali ima poruke da je „djevičanstvo“ ili „nevinost“ vrhunski kvalitet mlade žene i roba koja se najbolje prodaje.
Šta nam poručuju ovakve i slične reklame i druge poruke u javnom prostoru? I zašto su one razarajuće za društvo i ponižavajuće, ne samo žene, nego i za muškarce?
Socijalni psiholog Srđan Puhalo kaže da se propaganda oslanja na stereotipe, u ovom slučaju na stereotipe utemeljene na patrijarhatu.
– Po toj matrici žene uvijek moraju biti natprosječno privlačne, moraju imati uzdignutu zadnjicu, zamamne grudi i napućene usne, čak i kad su u ulozi domaćice, profesorice, ili, recimo, plakaterke. S druge strane muškarci, mada su rjeđe likovi u reklamama, moraju biti jaki, imati snažne vilice i mišićavo tijelo – kaže Puhalo.
Tako pojednostavljeno predstavljanje, dodaje on, obezljuđuje ljude, jer ih svodi na zadate rodne uloge.
– Zna se šta, po toj matrici, priliči ženama, a šta muškarcima. Ako se od žene očekuje da bude, kako kaže stara poslovica „na ulici dama, u kući domaćica, a u krevetu…“ zna se šta, onda je žena seksualni objekat: manje vrijedno biće koje služi muškarcu – kaže Puhalo.
Po patrijarhatu, dodaje Puhalo, žena je „vlasništvo“ muškarca, a ako je njegovo vlasništvo, gazda onda „ima pravo“ da je ponižava, da kontroliše njeno kretanje, da je maltretira.
– Tu onda dolazimo do nasilja, i do „prava“ muškarca da raspolaže životom žene, pa i da je ubije – kaže Puhalo.
On smatra da, shodno tome, poruke koje su u suštini mizogine, ne treba posmatrati samo kao estetski, nego i kao društveni problem, problem odnosa prema ljudskom biću, kao objektu.
– Tu se ne radi samo o nasilju i o femicidu, koji je vrh ledenog brijega, nego i o degradaciji žena u društvu, u kojem je muškarac pozvan da radi ono što misli da je dobro i za njega i za nju – zaključuje Puhalo.
Književnica Tanja Stupar Trifunović kaže da je odnos prema ženama u reklamama, iako se kroz vrijeme mijenjao, i danas problematičan i prezasićen uvredljivim stereotipima i objektivizacijom žena.
– Žene su u reklama često izjednačene sa robom koja se prodaje. Ilustrativno, uz dobar auto, naravno, ide i žena. Ona nema drugih svojstava osim da je lijepa i da je dodatak automobilu. Sugeriše se da kupac kupuje oboje: i ženu i automobil – kaže Tanja Stupar Trifunović.
Marketinškim porukama, dodaje ona, često se sugeriše da su muškarci oni koji posjeduju, a žene one koje su posjedovane. Takođe mnogo češće je muška uloga u reklamama aktivna, a ženska pasivna.
– Oni voze, trče, piju, a one gledaju, smješkaju se, zabacuju kosu. Kada izvrtimo mnoštvo aktuelnih reklama dođemo do otužnog bilansa koji ukazuje na to da marketinške poruke ohrabruju muškarce da budu snažni, aktivni, pa čak i agresivni, a žene da pospreme kuću i budu lijepe – kaže Tanja Stupar Trifunović.
Zaključuje da su reklame ogledalo svijeta u kojem živimo i da je u marketingu, kao i u politici, bitno jedino dobro prodati stvari ili ideje.
– Najčešće se to čini bez razmišljanja o posljedicama poruka koje se šalju publici – kaže Tanja Stupar Trifunović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu