Štrpci nadomak Rudog, na granici BiH i Srbije, i danas su puni života i pozitivne energije.
Dok se u drugim krajevima Republike Srpske seoske škole zatvaraju, Osnovna škola „Boško Buha“ u Štrpcima ima više đaka, nego gradska škola u Rudom. U Štrpcima nastavu pohađa 67 učenika, a još pedesetak ih ima u područnim školicama u susjednim selima.
Kako za Srpskainfo kaže Jovana Ostojić, bibliotekarka i profesorica srpskog jezika, bilo bi ih i više, da Štrpci nisu na samoj granici, pa neki roditelji svoju djecu voze u školu u Priboj u Srbiji.
– Ali, baš zbog blizine granice, ovo je i danas prilično živ i naseljen kraj. Nema nekog dramtičnog odliva stanovništva. Mještani se bave poljoprivredom, ili putuju na posao u Priboj, koji je u drugoj državi, ali je udaljen samo sedma kilometara – kaže Jovana Ostojić i s ponosom ističe da je škola u kojoj radi jedna od nastarijih u istočnoj Bosni.
Granica je u mnogo čemu odredila sudbinu sela. Od austrougarske aneksije BiH, ovdje je bila granica između Orijenta i Zapada i između dvije moćne imperije: Austrougarske monarhije i Otomanskog carstva.
I prije tog razgraničenja, staro pravoslavno naselje Štrpci bilo je uzorno i napredno selo. O tome je još sredinom 19. vijeka pisao Aleksandar Giljferding, ruski akademik, koji je služio kao konzul u Bosni u osmansko doba.
A pedesetak godina kasnije Milena Mrazović, prva bosanskohercegovačka novinarka, divila se „inteligenciji pograničnih Srba, školovanih seljaka“. U tekstu „Putovanje bosanskom istočnom železnicom“ iz 1908. ona je istakla da su Štrpci selo „u kojem gotovo da nema nepsimenih“.
Štrpci imaju dugu tradiciju pismenosti. Narodna osnovna škola, preteča današnje OŠ „Boško Buha“, osnovana je davne 1884. godine, a početkom prošlog vijeka, kulturni i prosvjetni život u ovom selu je bio bogatiji nego u mnogim varošima.
– Prva pozoršna predstava u Štrpcima je odigrana 1906. godine. Bila je to adaptacija narodne pjesme „Zidanje Skadra na Bojani“, u izvođenju pozorišne trupe iz Sarajeva – objašnjava Jovana Ostojić.
Zanimljivo je da je predstava upriličena kako bi se prikupio novac za otvaranje prve Srpske čitaonice. Srećom, čitaonica nije doživjela sudbinu epskog Skadra na Bojani.
Otvorena je već 1907. godine i imala je 106 članova, te svoju biblioteku i mali tamburaški orkestar sa 11 instrumenata.
Kako su muzicirali štrbački tamburaši, možemo samo da nagađamo, jer nema mnogo zapisa o tome, ali je u knjigama zapisano da se 1908. pozorište ponovo pojavilo u Štrpcima, ovog puta sa predstavom „Krst i kruna Jovana Subotića“, koja je izvedena povodom osveštanja nove crkve, Hrama rođenja Presvete Bogorodice.
Štrpci imaju i staru crkvu brvnaru, posvećenu Svetom proroku Iliji, koja je sagrađena 1875. i do danas je očuvana. Uvrštena je na listu zaštićenih spomenika BiH.
Sačuvano je i staro zdanje Narodne škole i Spomen kosturnica u kojoj su sahranjeni srpski borci iz Prvog svetskog rata, koji su poginuli u Štrpcima i okolini.
– Naši đaci su prošle godine snimili kratki dokumentarni film o kulturno istorijskom nasljeđu sela. Zbog korona pandemije nismo mogli održati tradicionalnu školsku priredbu, pa smo vrijeme izolacije iskoristili za snimanje filma i osnivanje medijateke, u sklopu školske biblioteke, kako bismo djeci, kroz nove tehnolgije, približili i pisanu riječ – kaže profesorica Ostojić.
Štrpci su jedno od najmnogoljudnijih sela na jugoistoku Srpske. Po popisu iz 2013. samo selo je imalo 258, a mjesna zajednica Štrpci čak 1113 stanovnika.
U ovom velikom selu se dakle, shodno njegovoj bogatoj kulturnoj tradiciji, okupila mala ekipa dece – filmaša iz OŠ “Boško Buha”. Jovan Ćirović, Milica Andžić, Andrija Radić, Marija Čolaković, Katarina Stupić, Darko Gazdić i Milica Miković snimili su dokumentarac „Moje mesto, muzej na otvorenom“. I pobrali brojne pohvale i priznanja.
Ali, Štrpci, koje je posjetila ekipa Srpskainfo, nisu samo muzej na otvorenom, zarobljen u prošlosti, nego i živopisno selo, koje ima budućnost. A za to su zaslužni mještani, od davnina poznati po preduzetnom duhu.
Još 1907. godine u Štrpcima je osnovana prva Srpska zemljoradnička zadruga u tadašnjoj austrougarskoj provinciji BiH.
Bila je to zadruga utemeljena na principima, koje je ustanovio nemački ekonomista, političar i filantrop Fridrih Vilhelm Rajfajzen. Rajfajzen zadruge su imale dvije osnovne funkcije: otkupljivale su proizvode od lokalnih poljoprivrednika i obezbeđivale im, na osnovu štednje i solidarnosti, pristupačne kredite, koji su ih spasavali od zelenaša.
To sa kreditima danas baš i ne funkcioniše, ali tradicija zadrugarstva se održala više od stotinu godina.
Tu tradiciju danas u Štrpcima nastavlja Poljoprivredna zadruga „Uvac – Rudo“, u sklopu koje je 2020. godine otvorena mini sirana „Ekomrs“, koja je postala zaštitni znak i ponos sela.
Sir i kajmak iz ove sirane, proizvedeni po najvišim ekološkim standardima, prodaju se na području Rudog i Višegrada, ali ambiciozni Štrpčani vjeruju da će se proširiti i na druga tražišta. U sirani je zaposleno toje ljudi, a njeno otvaranje je doprinijelo povećanju prihoda u još najmanje 15 seoskih domaćinstava, koja se bave proizvodnjom mlijeka.
Direktor zadruge, rođeni Štrpčanin Nenad Ljubojević, kaže da broj zadrugara varira, kao i njena djelatnost. Prije 19 godina, kada je zadruga osnovana, najvažniji je bio uzgoj malina. Ali, malinarstvo je na izdisaju: od nekadašnjih 400 tona, rod je spao na svega 70 tona maline, koliko je ubrano prošlog ljeta.
Problem je manjak radne snage. Mada se Šrpci bore i istrajavaju, uspješnije nego većina drugih sela u BiH, omaldina ipak odlazi. Ono malo mladih što je ostalo, radi u fabrikama u Priboju. Jest da je plata 700 KM, ali je redovna.
– Sirana dobro radi, ali bi mogla i bolje. Nemamo dovoljne količne mlijeka, prikupimo do 300 mlijeka dnevno, a moglo bi se preraditi skoro duplo više i sve bi se prodalo – kaže Ljubojević.
Štrpci, dodaje on, imaju izuzetan geografski položaj, dobre puteve do Prboja, Višegrada i Užica.
– Imamo dobru vodu izuzetnu klimu jer nas planine zaklanjuju od žestokih zima, pa su u ovoj kotlini uslovi za voćarstvo fenomenalni. Imamo i čistu rijeku Uvac, ali kad je loša politika, džaba vam sva prirodna blaga – kaže Ljubojević, koji je osam godina bio predsjednik Mjesne zajednice Štrpci i odbornik u opštini Rudo i trudio se, kaže, da „pogura“ razvoj svog sela.
Uprkos svemu, Ljubojević je optimista. Jedna mlada porodica se djecom, nedavno se, kaže, vratila u Štrpce, a još neki mladi ljudi nagovještavaju da će to učiniti. Izgleda da, ipak, nema raja bez rodnoga kraja.
Ljeto na bazenu i igralištu
Svjetlana Vuković (57), direktorka Centra za odgovornu demokratiju „Luna“ iz Rudog, već godinama živi u Štrpcima. Jedna je od osnivačica ženske zadruge „Kreativna vizija“ sa sjedištem u ovom selu.
U odnosu na ostala ruđanska sela, Štrpci su, kaže, u povoljnijem položaju, baš zbog blizine granice.
– U doba SFRJ mnogi su mještani radili u FAP-u, a pravili su kuće u i uređivali svoja imanja u Štrpcima. I danas je zato ovo selo živo, mada od rata i raspada Juge i odavde ljudi odlaze – kaže Svetlana.
Selo je, kaže ona, najlepše ljeti, kada su Štrpci puni djece i mladih, koji dođu iz daleka da posjete stari kraj.
– Imamo lijep bazen i igralište na kojem se omladina okuplja s večeri. U tim ljetnjima danima Štrpci izgledaju kao u najbolja vremena i podsjećaju nas šta je ovo selo moglo biti i danas, da je bilo mudrije politike i više prilika za razvoj – kaže Svetlana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu