Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

SELO SLAVNE PROŠLOSTI I TMURNE BUDUĆNOSTI Marijini Prkosi još prkose, ali život se gasi (FOTO)

Društvo
Autor:

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Sedmoro ostarjelih povratnika, koji žive kao u 19. vijeku, posljednja su straža u selu Prkosi nadomak Bosanskog Petrovca, poznatom po slavnoj partizanskoj bitki, u kojoj je smrtno ranjena Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije.

Jedna baka, Zora Kovačević se zove i ima 88 godina, te šestorica đedova i starih neženja – to je danas brojno stanje u selu Prkosi, koje je zbog Marijinog herojstva, pjesmom opevao i čuveni Branko Ćopić.

Sve u svemu, sedmoro čeljadi u tri kuće, sva su ostala vrata zaključana, a nekad bogata imanja zarasla u korov. U selu nema djece, nema omladine, svadbe nije bilo decenijama. Namlađi momak, Branko Zorić zvani Mane, bliži se pedesetoj.

Nije ni čudo što se omladina razbježala. Ko da u 21. vijeku živi bez vode, struje, interneta, u selu do kojeg može stići samo lošim makadamskim putem, koji, svako malo, ili odnese bujica ili zaveju snijegovi.

Samo kad to treba političarima, da se uslikaju i pokažu, sjete se Prkosa, vele Mane Zorić i njegove komšije Đuro Kresoja (65) i Milanko Kovačević (64).

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Prošle zime zapadao snijeg, danima nismo mogli nikud mrdnuti, a put niko nije čistio. Kad odjednom, dolaze tri televizije, da nas snimaju, a ispred njih idu tri grna, da novinarima razgrnu put i da ih ubijede da mi, valjda, izmišljamo da se put ne čisti – kaže Milanko.

Prkosi, kažu meštani, još prkose izumiranju i gašenju sela, ali ako se ovako nastavi neće još dugo.

Prije rata ovdje se, kažu, živjelo carski, iako Juga nije bila carevina, nego socijalistička država.

Ono, nije da su Prkosi, kao partizansko ustaničko mjesto, bili nešto povlašteni, ali opet, svaka je kuća imala po nekoliko krava i tridesetak ovaca, štale, košane i trkator. Mlađi su, uz to, radili u fabrikama u Bihaću ili Petrovcu.

Struja je u Prkose stigla još davne 1966. godine, prije više od pola vijeka, a danas u selu nema elektromreže. U ratu je „nestalo struje“, obećavali su im, mnogo puta, da će obnoviti vodove, ali ništa od toga. Javna je tajna da se u Federaciji BiH baš i ne lome da obnove srpska povratnička sela, čak ni ona sa partizanskim pedigreom.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

-Imamo samo solarne panele, donatori nam obezbijedili. Ne živimo u mraku, ali opet nije to prava struja. Čim sunce zađe, pada napon, zimi, struje skoro da i nema, a čak i ljeti veš mašine možemo uključiti samo od jedan do tri po danu, kad je sunce najjače. Poljoprivredne mašine na elektriku ne možemo uključiti nikako, preslaba je struja za to – priča Mane.

Nemaju mještani Prkosa ni vodovod. Dok su imali pravu struju to i nije bio problem, imali su bunare, uključe hidrofore i milina! Eto vode u svakom kupatilu. Sad, ova solarna struja ne može da vuče vodu, nije dovoljno jaka. Pa se dovijaju, koristeći kišnicu i donoseći vodu za piće sa kilometrima udaljenih izvora. Još kad naiđu čobani sa velikim stadima, pa im izvore zagade ovce, eto belaja.

-Sve je kod nas nekako naopako. Imamo crkvu, ali nemamo popa, mislim, našeg, stalnog, koji bi ovde živio. Naš pop Nikola je iz Šipova, radi u Krnejuši, kod nas dođe samo ponekad, recimo posljednje subote u julu, kad je u selu okupljanje i kad dođu naši koji su se raselili, od Banjaluke do Novog Sada – pričaju mještani.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Na svu muku, kažu, moraju gledati kako se u susjednom selu Lipa, gdje stanovnika više i nema, migrantima obezbeđuje sve, od prodavnice, struje, interneta, puta do fast fud restorana…

A oni, starosjedioci, koji žive na pradjedovskoj zemlji, ni 25 godina nakon okonačanja rata, nisu dobili čak ni pravu struju i čestit put.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

U takvoj situaciji ni prelijepa priroda, za koju bi mnogi zapadnjaci platili da je vide i uživaju u njoj, ni seoski putevi kao stvoreni za brdski biciklizam, ni ukusna domaća hrana, ni spomenik čuvenoj heroini Mariji Bursać, podignut pre četiri godine, ni blizina Parka prirode Una… ne vrijede mnogo.

Jest, sve su to turističke atrakcije, ali koji će ti turista doći u selo, u kojem ne može ni da se istušira, niti sresti mladog čovjeka da ih usluži.

– Ma kakvi turisti, što bi neko dolazio ovamo, ako ne mora. I mi koji smo ovdje rođeni i vijek proveli jedva deveramo. Ne znam, ako se nešto ne promijeni, a ne vjerujem da hoće, moramo seliti, i to što prije to bolje. A opet, kud smo prispjeli u ovim godinama! Čak i onaj ko i ima penziju, to su male penzijice, jedva da se preživi i ovdje, na svome. Znači, ćuti i duraj, dok možeš – veli deda Milanko.

I, u stilu pravog krajiškog filozofa – amatera, dodaje: „Durakovića pleme je najstarije na svijetu!“

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Marija Bursać, seoska devojka koja je s pjesmom otišla u smrt

Marija Bursać, prva žena narodni heroj Jugoslavije, seoska devojka rođena u Kamenici kod Drvara, smrtno je ranjena jurišajući na fašistički bunker na Prkosima. Umrla je s pjesmom na usnama i ušla u legendu i pesmu.

-Sad vidim Prkose, brdo vjetrometno, njihovo gnijezdo u našem kraju i vidim Mariju na položaju… Triput je munja kroz noć zasijala, triput je Marija jurišala – zapisao je Branko Ćopić u kultnoj pjesmi „Marija na Prkosima“.

Marija je imala samo 23 godine, kada je poginula, braneći slobodu. O tome svjedoči i spomenik, koji su nekadašnji stanovnici Prkosa 2016.  podigli u svom selu, na visu Krmaruša, gdje je mlada partizanka vodila svoju posljednju bombašku bitku.

Spomenik se nalazi usred predivne, netaknute prirode, ali ga rijetko pohode, čak i antifašisti. Nema ni planinara, ni bajkera, ni đaka, iako bi za sve njih ovo bila idealna destinacija za izlet.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO