Prošle nedjelje su, jedni za drugima, od jutra počele dolaziti kćerke, unučadi, praunučadi… Najednom ih je bila puna kuća. Rekla sam Dragoljubu da vjerovatno nešto spremaju, a nas o tome nisu obavijestili. Sve nam je postalo jasno tek kada je unuk Dragiša Aleksić donio harmoniku i zasvirao – ispričala je Rada Kovačević, koja se za Dragoljuba udala 19. septembra 1959.
Svadbeno veselje bilo je skromno, veli, jer su to teške godine nakon Drugog svjetskog rata, kada se mnogo radilo, a malo imalo.
– Radu sam upoznao u selu Orubica. Ona se prezivala Bosančić, rodom iz Gaja u srbačkoj opštini, a ja sam živio u Dolini, na gradiškoj strani. Odmah sam shvatio da je ona za mene. Po naravi, a i po izgledu mi se dopala. Ja sam tada imao 19, a ona 20 godina; starija i iskusnija od mene. Vjerovao sam da će i meni i sebi uspješno krčiti životne puteve. Tako je i bilo – ispričao je Dragoljub pominjući mnoge pojedinosti iz bračnog života, kćerke, rodnu Donju Dolinu, imanje često potopljeno Savom, čamce kao najčešće prevozno sredstvo.
– Zemlju smo obrađivali, od vode se branili, djecu podizali… Kasnije, osamdesetih godina napustili smo Dolinu, koja nam je oduzela snagu, a iščupala dušu, i preselili u Kozince, jer više nismo mogli da se izborima s poplavama. Ovdje smo se kućili iznova, sve radili na ledini, od početka, ali smo se uvijek o svemu dogovarali, međusobno ohrabrivali i pomagali – opisuje djed Dragoljub 6 decenija bračnog života.
Najveća vrijednost, kažu, jesu njihova djeca, kćerke Slavica, Ljubica, Ljiljana i Ljilja, unučadi, praunučadi, koji ih često posjećuju, pomažu…
– Imamo osmoro unučadi i jedanaestoro praunučadi. Moramo se pohvaliti i četvoricom zetova. Sveto Aleksić iz Karajzovaca je najstariji, a Anđelko Jevđenić iz Mlake ima najduži zetovski staž. Boro Bortot je iz Pakraca, a Goran Dobraš iz Mlake; oni su mlađi – hvali Rada svoje zetove, koji su im, veli, uvijek odani i predusretljivi.
Poslije zajedničkog fotografisanja ispred kuće, slavlje je nastavljeno u velikoj dnevnoj sobi ispunjenoj gostima.
Dragoljub i Rada, uz aplauze i čestitanja, pogasili su svjećice na torti ukrašenoj brojem 60, dok je njihov unuk Dragiša harmonikom uveseljavao slavljenike i ostale goste.
– Harmoniku je ded kupio. Ona je bila namijenjena mom starijem bratu Branku, ali on nije pokazao interesovanje za muziku. Zato je harmonika dospjela onome kome je suđena, a ne kome je namijenjena. Sviranje je moja važna zanimacija, a danas je za mene i za sve nas poseban dan. Baki i dedu ispunjavam muzičke želje dok od ostalih naplaćujem – objasnio nam je Dragiša svoju ulogu na porodičnom slavlju organizovanom 8. septembra u Kozincima, prigradskom naselju Gradiške.
O muzici i harmonici i djed je imao šta da kaže, da doda unukovoj priči.
– Moja velika želja bila je da moj unuk bude svirač, i to harmonikaš. Smatram da je to najbolje zanimanje. Nije težak posao, uvijek je u veselom društvu. Gdje se svira tu se i pjeva. Kazao sam babi, neka svira, hoda po svijetu, neka bude i propalica, ali će para uvijek imati i dobro živjeti – iznosi Dragoljub svoju teoriju o muzičarima i muzici koju je Dragiša već na početku ozbiljno shvatio, harmoniku zavolio i postao jedan on najboljih harmonikaša u Lijevču.
Prvi poljubac
O poljupcima, naročito prvom, Rada i Dragoljub govore uz smijeh.
– Nisu se tada cure i momci ljubili na svakom koraku kao sada, naročito ne pred starijima. Za to je trebala velika hrabrost. Ljubili su se tamo gdje ne vidi niko, ni narod ni država. Mi smo se prvo dugo gledali, onda po malo razgovarali, za ruke prihvatili mnogo kasnije. Poljubac je odredio naš zajednički život, nagovijestio da ćemo u brak sasvim uskoro zakoračiti. Poljubili smo se u utvajima, okruženi stokom i šumarcima, a već sljedećeg dana sam se oženio. Prvi poljubac je zapravo simbolično značio da je cura isprošena i da hoće da se uda za dotičnog mladića. Takvo vrijeme i običaji su bili – prisjetio se slavljenik sa 6 decenija bračnog iskustva.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu