Zbog nasilja pobjegla je sa kćerkicom od muža sa kojim je živjela u Hrvatskoj. Ipak, sudovi u Valjevu i Ljigu donijeli su odluku da zbog povrede Haške konvencije, Nataša vrati u Zagreb trogodišnju kćerku svom suprugu i ocu djeteta Robertu Matijeviću. Tada je počela njena borba.
Presuda je bilo mnogo, ali Nataša je čekala samo jednu. Godinama je iščekivala pozitivan ishod, ali već se činilo da do njega nikada neće doći. Nataša odlučuje da tuži sudiju, koji ubrzo biva smijenjen, a na njegovo mjesto dolazi izvršni sudija koji prvi traži vještačenje djeteta kako bi odredio da li će za Reu odvajanje od majke biti traumatično iskustvo.
– Meni nije jasno kako nijedan psiholog nije učestvovao u tom procesu. Tih šest godina niko se nije bavio iskrenim pravima djeteta i njenom sigurnošću, već su se bavili time kako sam ja otela djete. Kada je doveden izvršni sudija urađeno je vještačenje u Palmotićevoj. Tri dana je bila na testovima i došli su do prirodnog odgovora da bi svako izmještanje djeteta dovelo do traume. Otac je tvrdio da bi joj bilo bolje kod njega, međutim, psihološkinja je iskoristila zanimljivo poređenje. Nije htjela da se bavi nikakvim primjerima traumatičnih iskustava, već je jednostavno objasnila: “Ako pomjerite biljku sa njenog stalnog mjesta, ona će prestati da cvijeta i sutra neće dati plod niti će napredovati”. Sudija je gledao najbolji interes djeteta i odlučio da se ono zadrži kod majke, a oduzimanje je obustavljeno – priča Nataša za Telegraf.
Ipak, iako je presudu već imala u svojim rukama, nije vjerovala riječima koje su stajale na papiru. Shvatila je da je dobila bitku tek kada je vidjela članak u novinama koji je isjekla i zalijepila na zid svog doma, kako bi je i dan danas sjećao na najsrećniji dan.
– Svaki put sam gledala taj papir kada ustanem ujutru. Nisam mogla da vjerujem 2-3 godine da je to realnost. Ja sam to čitala i čitala, bilo mi je nestvarno – objašnjava nam Nataša.
Kako kaže, nadanje bilo kakvom pozitivnom ishodu nije postojalo jer je prethodnih 6 godina dobijala istu presudu – da omogući djetetu da se vrati na posljednje mjesto prebivališta u Zagreb, iako je ona bila staratelj u toku brakorazvodne parnice. Informacije koje je imala bile su kontradiktorne, te ni sama nije znala šta može da uradi u tom trenutku. Tada se okrenula instiktima.
– Više se nisam obazirala na pravdu i pravo već na to da zaštitim svoje mladunče. Svako veče sam je gledala i razmišljala možda je ovo posljednje veče da je vidim pored sebe. Nema gdje nisam sve bila i onda sam vjerovala samo svom instiktu, jer vi osjetite da ne bi bilo dobro da bude sa drugim roditeljem. Otac je imao samo jednu želju, da oduzme dijete majci, ali ne da dijete bude zdravo sociološki, psihološki i emotivno. Treba ogroman trud da ono sutra ima pravu porodicu, dečka, muža i život. Ja i te kako brinem da Rea ima dobre odnose sa ocem, ali njoj je već sve jasno, ona je velika djevojčica – objašnjava Nataša uz uzdah prisećajući se najtežeg perioda svog života.
U toj situaciji, tvrdi Nataša, prestaju da važe sva pravila i sve postaje nebitno. Jedino što je znala je da ni pod kojim uslovima ne želi da ona ili njena kćerka završe među stranicama crne hronike kao žrtve.
– Samo sam razmišljala koga treba da nađem, predsjednika države, Putina ili princa Čarlsa. Za mene nisu postojale granice. Kroz cijeli moj slučaj naučila sam da sam moraš svoj život da spasiš jer sistem nažalost kasni – dodaje Reina majka.
Priča nam da od kada je dobila presudu vijesti više ne čita. Ipak, kada je čula za priču Jelene Abramović oči su joj se napunile suzama, jer svaka slična situacija u njoj budi traumatična iskustva i buru emocija koje je tada proživljavala.
– Strah je ostao do dana današnjeg i nikada neće proći. Ja sam se samo molila da dođem u Srbiju da me država zaštiti, ali shvatila sam vremenom da samu sebe moram da čuvam. Čovjek jača i kroz djetinjstvo i kada dijete ima zdravu bazu, sutra život može da ga šiba i ono neće pokleknuti. Spremna sam da Jeleni pružim podršku i znam kroz šta prolazi, meni se sada plače kada čujem za takvu situaciju – objašnjava naša sagovornica.
U toj situaciji, tvrdi Nataša, prestaju da važe sva pravila i sve postaje nebitno. Jedino što je znala je da ni pod kojim uslovima ne želi da ona ili njena kćerka završe među stranicama crne hronike kao žrtve.
– Samo sam razmišljala koga treba da nađem, predsjednika države, Putina ili princa Čarlsa. Za mene nisu postojale granice. Kroz cijeli moj slučaj naučila sam da sam moraš svoj život da spasiš jer sistem nažalost kasni – dodaje Reina majka.
Priča nam da od kada je dobila presudu vijesti više ne čita. Ipak, kada je čula za priču Jelene Abramović oči su joj se napunile suzama, jer svaka slična situacija u njoj budi traumatična iskustva i buru emocija koje je tada proživljavala.
– Strah je ostao do dana današnjeg i nikada neće proći. Ja sam se samo molila da dođem u Srbiju da me država zaštiti, ali shvatila sam vremenom da samu sebe moram da čuvam. Čovjek jača i kroz djetinjstvo i kada dijete ima zdravu bazu, sutra život može da ga šiba i ono neće pokleknuti. Spremna sam da Jeleni pružim podršku i znam kroz šta prolazi, meni se sada plače kada čujem za takvu situaciju – objašnjava agovornica.
Priznaje da je u najtežim danima imala ljubav i podršku svoje porodice koja je nikada nije napustila, a ženama koje su u sličnoj situaciji poručuje da se okruže toplinom doma i bliskim ljudima koji će im dati vjetar u leđa, hrabrost i borbenost da nastave dalje. Kaže da je veoma bitno brzo postupati, jer “kada čovjek stavi ruku u vrelu vodu on je odmah povuče, a kada voda postane mlaka, on se navikne na tu toplotu, i više nije spreman da reaguje”.
– Čim ustanem pogledam u nebo i zahvalna sam za svoj krevet, dom i slobodu koju imam. Vrlo je teško kada čovjek vidi kako neko živi lagodno, a ja sam morala svega da se odreknem. Nisam više imala svoj ego, po ulici su pričali svašta, ali neka me svi grde ako smo moja kćerka i ja žive i zdrave više ništa nije bitno – zaključuje Nataša i tvrdi da je najbitnije okrenuti se svom instiktu, jer samo majka može da procjeni na koji način da se bori za svoje mladunče.
Priznaje da je u najtežim danima imala ljubav i podršku svoje porodice koja je nikada nije napustila, a ženama koje su u sličnoj situaciji poručuje da se okruže toplinom doma i bliskim ljudima koji će im dati vjetar u leđa, hrabrost i borbenost da nastave dalje. Kaže da je veoma bitno brzo postupati, jer “kada čovjek stavi ruku u vrelu vodu on je odmah povuče, a kada voda postane mlaka, on se navikne na tu toplotu, i više nije spreman da reaguje”.
– Čim ustanem pogledam u nebo i zahvalna sam za svoj krevet, dom i slobodu koju imam. Vrlo je teško kada čovjek vidi kako neko živi lagodno, a ja sam morala svega da se odreknem. Nisam više imala svoj ego, po ulici su pričali svašta, ali neka me svi grde ako smo moja kćerka i ja žive i zdrave više ništa nije bitno – zaključuje Nataša i tvrdi da je najbitnije okrenuti se svom instiktu, jer samo majka može da procijeni na koji način da se bori za svoje mladunče.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu