Jedan od najstarijih i najljepših hrvatskih gradova na Jadranu ima, dakle, i svoju „srpsku priču“.
Renesansna katedrala Svetog Jakova, monumentalno zdanje koje je uvršteno na UNESCO listu svjetske kulturne baštine, jedan je od simbola Šibenika. Ali, uz ovu katedralu i još tridesetak katoličkih crkava i samostana, drevni grad se može podičiti i pravoslavnim hramovima.
Penzioner Jovan Dobre, u gradu poznatiji kao „šjor Jovo“, otkriva nam tajne hrama Svetog Spasa, najstarije i danas aktivne pravoslavne crkve u Šibeniku, sagrađene 1778.
– U ovom hramu su sarkofazi u kojima počivaju dvojica episkopa dalmatinskih: vladika Nikodim Milaš, poznat i kao Ispovjednik, te vladika Danilo Pantelić. Na starom pravoslavnom groblju, uz ovu crkvu, doslovno je ispisana istorija srpske zajednice u Šibeniku – kaže Jovan.
Ovdje su sahranjeni Petar Kovačević i Jovan Bovan, bogati srpski trgovci i dobrotvori, koji su u Šibenik doselili iz Mostara i ostavili dubok trag u životu grada.
Bovan je zaslužan što je 1807. godine u Šibeniku osnovana prva srpska škola, odnosno prva škola na narodnom jeziku u Dalmaciji. Kovačević je zavještao novac za osnivanje prve ženske osnovne škole u Šibeniku.
Bovanovu školu je pohađao i Simo Matavulj, najpoznatiji srpski književnik iz Dalmacije. Ovdje su sahranjeni i njegovi preci.
Na starom pravoslavnom groblju je i grobnica porodice Dedić, u kojoj počivaju roditelji poznatog kompozitora, šansonjera i pjesnika Arsena Dedića i njegovog brata Milutina, koji je bio akademski slikar.
– Znao sam Arsena i Milutina, ko njih ne bi znao – veli Jovan.
Pa nas iz Težačke ulice, u kojoj se nalaze groblje, hram Svetog Spasa i sjedište Eparhije, vodi u susjednu, Ulicu Nikole Tesle, do stare Dedića kuće.
Usput objašnjava da nije slučajno što se glavna ulica u starom srpskom naselju Varoš zove baš Težačka.
– Mnogi Srbi koji su ovdje živjeli bili su težaci, dakle poljoprivrednici. Obrađivali su polja i vinograde u blizini grada ili u dalmatinskom zaleđu. I Dedići su bili porijeklom težaci – priča Jovan Dobre.
I naš vodič Jovan je po poreklu „težak“, mada je penziju zaradio kao bankarski službenik. Rođen je u selu Perušić kod Benkovca. U Šibenik je doselio još kao mladić, prije skoro pola vijeka. Svoj grad nije napuštao ni za vrijeme rata, a niko ga, kaže, nije ni tjerao.
– Nikad me niko nije ni poprijeko pogledao. Šibenik je poseban grad, to je svijet za sebe. Ratovi budu i budu i prođu, a Šibenik traje, evo već tisuću, ili hiljadu godina – kaže Jovan.
Godinama će se u Šibeniku pamtiti i pjesme Arsena Dedića i prepričavati anegdote o njemu, njegovom bratu i roditeljima.
U kući u kojoj su Arsen i Milutin rođeni, danas ne živi niko. Porodični prijatelj i komšija, Zoran Baranović, kaže da ljeti često dođe Arsenova udovica, Gabi Novak, ponekad i sin Matija.
– Evo, ovaj dio kuće je Milutinov, ovaj Arsenov, a ovdje, za ovim velikim stolom u dvorištu, često smo, svi zajedno, dočekivali zoru, uz pjesmu, vino i šale – priča Zoran.
Mnogi su poznati umjetnici sjedili za tim stolom. Između ostalih i Ksenija Dedić Hajdarhodžić, Arsenova i Milutinova sestrična, i njen suprug, režiser Izet Hajdarhodžić, pa komšija Mišo Kovač…
– Ovu kuću je godinama gradio i dograđivao Arsenov otac Jovan. Kakav je to majstor bio, pravi umjetnik – priča Zoran.
Umjetničkih sklonosti imala je i majka Veronika, skromna domaćica, koja je tek u zrelim godinama naučila da piše. Uvijek je, kažu naši sagovrnici, nepogrešivo znala koji je Milutinov crtež dobar, a koji ne. A i za muziku je imala sluha.
– Kad je Arsenu trebalo kupiti prvu falutu, prodala je svinju i krenula u kupovimu. Tražila je da, na licu mjesta, isprobaju svaku falutu, da je ona oslušne. Izabrala je najbolji instrument – pričaju Zoran i Jovan.
Nedaleko od kuće Dedića je najveća pravoslavna crkva u Šibeniku, Saborni hram Uspenja Presvete Bogorodice.
Ova crkva iz 1810. godine, kako se navodi na zvaničnom sajtu Eparhije, ima bogatu riznicu, koju čini više od stotinu ikona rađenih u vizantijskom stilu, u periodu od 15. do 19. vijeka, te zbirka izuzetno vrijednih bogoslužbenih predmeta i rukopisa.
U tu crkvu se, vjerovali ili ne, ulazi direktno iz – kafane. Tačnije iz bašte kafića „Bono“, u Mesnoj ulici, koji je sjedište „Bono republike“. A i ta „republika“ je priča za sebe.
Ministri u toj „državi“, površine 26 kvadratnih metara, redom slikari, pjesnici i „zgubidani“ raznih vrsta, tvrde da su u „prijateljskim odnosima sa susjednom Hrvatskom“. Dovoljno je reći da je u ovoj „republici“ ministar bio i Arsen Dedić. Vodio je „ministarstvo straha“, kako se zvao i jedan njegov album.
– Šta ima veze, nema tu nikakve zamjerke. Ko hoće u kafanu, ide u kafanu, ko hoće da se moli, ide u crkvu. A može i jedno, pa drugo. Ili obrnuto. Ko hoće da posti, postiće, makar na pričest dolazio u Mesnu ulicu – kaže jedan od gostiju, gradski šeret, koji je prišao da pozdravi svog „šjor Jovu“.
A i Jovo pozdravlja sve redom. Lijepo se vidi da je „svoj na svome“.
– Ovo je moj grad, ovdje živi i moja porodica: moj sin Nikola, kćerka Ivana, njen suprug Marijo i njihova djeca, moji unuci Danijel i Adrian. Svi smo mi ostali u Šibeniku i tu živimo spokojno, kao i sav normalan svijet – kaže Jovo.
Dok šetamo Ulicom Božidara Petranovića, još jednog znamenitog šibenskog Srbina, istoričara i pravnika, čiji je brat bio episkop Gerasim, Jovan pripovjeda kako su Srbi u Šibeniku, u davna vremena, imali silno bogatstvo i veliki uticaj.
Vodi nas i do crkve Svetog Julijana, još jedne pravoslavne svetinje, koja je još od savezničkog bombardovanja u Drugom svjetskom ratu, ruševina bez krova.
– U posljednjem ratu nije bilo razaranja. Koliko je meni poznato, nijedna srpska kuća nije srušena – kaže Jovan. I dodaje da je ponosan, i na sebe, ali i na svoje prijatelje, i Srbe i Hrvate, što su i u najteža vremena sačuvali razum i obraz.
Tako govori i Davorka Blažević, ugledna novinarka iz Šibenika. Tvrdi da u minulom ratu u gradu „nije bilo ni šikaniranja Srba, bar ne vidljivog i prenaglašenog“, ali da je „u osvit rata bilo napeto“.
– Sjećam se da su na gradskom trgu Poljana, koji je oduvijek bio šetalište, uoči rata Srbi i Hrvati šetali odvojeno. Srbi, među kojima je bio i Jovan Rašković, šetali donjim , a Hrvati gornjim dijelom trga – priča Davorka Blažević.
Kaže da je to jedina situacija koje se sjeća, u kojoj su se šibenski Srbi i Hrvati držali svako svog jata. Inače, tvrdi, u gradu nikad nije bilo getoiziranja na nacionalnoj ili vjerskoj osnovi.
– Šibenik je zaista specifičan grad. Šibenčani su prije svega Dalamatinci, taj im dalmatinski identitet znači više od etničkog. Malo su tvrdi, ali iskreni. Šta misle to kažu, kako se osjećaju, tako se i ponašaju. Nema laži, nema pretvaranja – kaže Davorka.
I navodi da se već godinama u Šibeniku održava Festival altertative i ljevice, na kome su gostovali i episkop dalmatinski Nikodim i drugi predstavnici srpske zajednice.
– Niikad nisu doživjeli nikakvu neprijatnost, iako se festival održava na otvorenom, u vrijeme kad je grad pun ljudi – navodi Davorka Blažević.
Neki drugi izvori, međutim, svjedoče da suživot u drevnom dalmatinskom gradu nije uvijek tako idiličan.
I danas se u gradu mogu vidjeti, istina rijetki, grafiti sa ne baš prijateljskim porukama.
I još se prepričava kako su prvih poslijeratnih godina pravoslavni sveštenici, koji bi se u gradu pojavili u mantiji, dočekivani uvredama i psovkama.
Ali, i to je prošlo.
Mantija na rivi je danas je uobičajen prizor, a pravoslavne sveštenike i monahe Šibenčani pozdravljaju prijateljski, s osmijehom. Uostalom, tako je bilo i prije 100, 200, 300 godina…
Brojno stanje
Po popisu iz 1991. godine, u Šibeniku je živjelo oko 10 odsto Srba. Poslije rata je njihov broj sveden na svega tri odsto, a danas ih je još manje.
Po popisu iz 2021. godine, na području grada Šibeniku živi 42.599 stanovnika, od kojih se svega 1.045 izjasnili kao Srbi, a 983 kao pravoslavci.
Ukupan broj stanovnika u ovom gradu u posljednjih desetak godina se smanjio za skoro deset odsto, iako je Šibenik više puta proglašavan jednim od najboljih gradova za život, ne samo u Hrvatskoj nego i na cijeloj istočnoj obali Jadrana.
Politika
U Šibeniku je rođen jedan od vodećih srpskih političara u Hrvatskoj, Boris Milošević, poslanik u Saboru i bivši potpredsjednik Vlade Hrvatske.
Danas u gradskoj skupštini nema nijednog predstavnika Srba. U Skupštini Šibensko kninske županije od ukupno 37 odbornika, četvoro dolaze i SDSS-a, vodeće srpske partije u Hrvatskoj.
