Simbolično, prvi grumen zemlje na sanduk baca sveštenik koji je držao opelo, potom članovi najuže porodice, a onda i familija, prijatelji i svi ostali koji su došli na sahranu. Ovaj čin ima više značenja, a etnolog Snežana Ašanin objašnjava svako od njih.
Grumen zemlje koji bacamo na sanduk poslije sahrane može se najprije posmatrati kao veza živih sa pokojnim precima.
– Prema Bibliji, čovjek je stvoren od praha i u prah će se vratiti. Bacanje zemlje na sanduk simbolizuje povratak tijela zemlji iz koje je došlo. Ovo je podsjećanje na smrtnost, ali i na ciklus koji čine život i smrt. Kada sveštenik završi opelo i bacimo grumen zemlje na sanduk pokojnika čim on bude spušten u grob, to zapravo simbolizuje zatvaranje ciklusa života na zemlji, završetak zemaljskog puta pokojnika i njegov prelazak u vječni život u kojem ćemo se svi sresti – kaže etnolog Ašanin.
Bacanje zemlje je često način da se izrazi posljednje poštovanje prema pokojniku. Ovaj čin prati izgovaranje molitve ili rečenica kao što su: “Neka ti je laka crna zemlja” ili “Bog da ti dušu prosti”.
– Izgovaranje kratke molitve u trenutku bacanja grumena zemlje na sanduk je nastavak molitve za oproštaj grijehova pokojnika koji čeka drugi Hristov dolazak i vaskrsnuće – navodi etnolog Ašanin, prenosi ŽenaBlic.
Najzad, ovaj čin ima još jednu dimenziju – podsjećanje svim vjernicima da će i oni postati zemlja, odnosno da će se vratiti u zemlju iz koje su stvoreni. On je, navodi etonolog Snežana Ašanin, dio rituala oproštaja od voljenog pokojnika i podsjetnik na snažne veze sa našim upokojenim precima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu