Sjećajući se popularnoj Glogija, donosimo odlomke iz monogafije “Nebojša Glogovac”, autorke Tatjane Nježić, u kojima Nebojša govori o svom odrastanju, roditeljima, shvatanju glume…
Razlike u mentalitetu
Rođen 1969. u Trebinju, kao sin prvenac sveštenika Milovana i majke Milene, Nebojša Glogovac je sa nježnošću pominjao sestru Bojanu, o svom detinjstvu govorio sa puno topline. O roditeljima takođe.
Bilo mi je tek šest godina kada smo se iz rodnog mi Trebinja doselili prvo u Opovo, banatsko selo, gdje smo živjeli godinu dana, a onda smo prešli u Pančevo. U Beograd sam prešao kasnije. Otac je bio strog prema sebi, pa i prema meni, ali ne nešto strašno. Znao se red. Kad pobjegnem iz obdaništa, budem kažnjen tako što ne smijem da izađem iz kuće, na primjer, dva dana. Nisam klečao na kukuruzu, u stvari, više je majka bila zadužena za te sankcije. I njoj skidam kapu. Bio sam nemoguće dijete. Bježao sam s drugarom iz obdaništa, pa onda, kad svu djecu pokupe, vaspitačica se izvinjava mojim roditeljima što me je izgubila, a oni kažu: “Ma nema potrebe da se izvinjavate, evo njega kod kuće.” Majka je jednom našla moj džemper pored rijeke i mislila da sam se udavio. Pretrnula, naravno. Na putu prema kući našla me u gradu i onda mi udarala ćuške sve do kuće. Komšije su se čak šalile s tamošnjom dadiljom. Pitali je kolika joj je plata, pa kad im je rekla, oni joj kažu: “E, ne bi ni za dvije te plate sačuvala ovog popovog malog!”
– Ta selidba iz Trebinja u Opovo, pa u Pančevo, bila je za mene šok. Možda se tad formiralo kod mene glumačko zrno, jer sam probao da se prilagodim. Da prevaziđem razlike u mentalitetu. Osnovna razlika je što je Hercegovina siromašna zemlja, kamen na kamen i ponegdje plodna zaravan, a Vojvodina je ogromna i plodna, što neko reče – baciš dugme, rodi kaput. Ti ljudi su oduvijek imali. Ta svijest o imanju formirala je vrstu karaktera branjenja imetka i sticanja još većeg. U Hercegovini su ljudi upućeni jedni na druge da bi zajedničkim snagama preživjeli, jer skoro niko nema ništa. I ako nisi čovjek, odbačen si, jer nisi pošten i hrabar da se nađeš tu kada treba, i budeš vrijedan, od pomoći, hrabar ili šta god već treba da budeš. Automatski si obilježen i za to slijedi kazna. A tu gdje smo stigli, gdje smo se nastanili, kazne su sledile za druge stvari. To je taj mentalitetski preokret, ozbiljna razlika. Bio sam klinac, rastao sam, morao da živim i da se negdje tu nađem. Sjećam se da sam jednom, možda godinu po doseljenju ili manje, rekao majci: “Ja ću odsad da govorim belo i mleko umesto bijelo i mlijeko, lakše je, kraće i tako se ovde govori.” A ona me tako, široko otvorenih očiju, nježnog izraza, samo gledala… Pa šta i da mi kaže? Zna da ostajemo tu i da mora da se živi dalje. To je bila moja odluka da se prilagodim. Ali ta vrsta prilagođavanja podrazumjevala je vjerovatno i posmatranje i traženje vrsta komunikacije i života u koje sam upao. Mislim da je to u meni formiralo vrstu shvatanja drugih, drugačijih ljudi i načina razmišljanja. A to je jako potrebno za glumu.
Poništavanje lica
– Ne mislim da je umjetnost samo kolač, već mislim da je umjetnost kao so, nešto jako važno!
– Glumac treba da odigra ulogu, prije svega da bude taj neko, tom svojom igrom da spase Asku od vuka, ili već da uradi nešto, da zavede, da napravi iluziju, da uvuče ljude u nešto bolje i da njima bude nešto bolje posle tih sat i po, dva.
– Bitan je izgled u nekom domenu, sigurno nije presudan i nije izražajno sredstvo. Evo, gledao sam nedavno Breda Pita i shvatio da je čovjek zaista sjajan glumac. On je prelijep, previše je lep, mogao bi da ima problem s tim, kao Kijanu Rivs, koji ne može da savlada svoje lice nikad, ali ne može zato što nema snagu ličnosti. To je bitno. Gospodin Bred Pit uspjeva da poništi svoje lice, dovoljno je jak iznutra i iz toga igra, uspijeva da potpuno poništi vizuelnu priču o sebi.
– Neki tvrde da gluma nije zanimanje, nego dijagnoza. Ima glumaca koji biraju uloge da bi sebe predstavili onakvim kakvi bi željeli da budu – heroji, ljubavnici. Drugi prilagođavaju sve likove sebi, kad ulaze na scenu, prvih petnaest minuta unose svoje ime i prezime. Ima i onih koji, kad treba da igraju slabiće, prikazuju ih u stilu “ne, ne, on treba u stvari da bude jak”. I tako izvrnu cijelu priču. Za mene to nisu prave stvari. Najsrećniji sam kad mogu da se poništim. Kad nemam ništa s tim likom, ali mogu da ga razumijem, da ga izmaštam i postavim ga kao živo biće u nekoj situaciji. Tad mi je najljepše. A uloga je najbolja kad je meni lijepo.
– Gluma je prije svega skup emocija i razmišljanja kroz koje prolazim dok stvaram određeni lik.
Uvijek ista uloga
– Mnogo glumaca napravilo je karijeru igrajući uvijek sebe ili uvijek istu ulogu. Jedan od njih je Klint Istvud, čije su lice i pojava sami po sebi dovoljni, pa on, kada stane pred kameru, zapravo više i nema potrebu da traga za nečim što je različito od njega samog. Tim prije što zna da je spomenik. Naravno, Klint Istvud je jedan; a ostali su uglavnom – loši glumci. Lično, takve mi uloge nikada nisu bile inspirativne, čak ni kad sam počinjao. Možda i zato što me, dok se još pripremam, uvijek raduje što ću kroz imaginarni lik pokušati da doživim tuđu sudbinu, da shvatim zašto je neko u određenim okolnostima doneo baš tu odluku, zbog čega je povukao upravo taj potez. Zašto, na primer, neki ljudi imaju strah od žena, a zašto oni drugi svakoj prilaze bez ustezanja i problema. Zašto? U čemu je fora? E, to mene zanima.
Totalna gluma
– To je u stvari priča o tome čemu mi težimo, šta je naš posao i šta hoćemo. Kao kad bismo razmišljali o tome šta se hoće od seksa. Zašto žena pulsira za vrijeme čina, da li je to, u stvari, težnja da se ostane u toj ženi i da ona ostane sa tobom, ili je to samo frekventni kontakt koji se završava zadovoljstvom, pa onda opet sutra i prekosutra. A u glumi – da li hoćemo da se pretvorimo u lik koji igramo ili odigramo mnogo uloga onoliko dobro koliko se mnogo uloga može odigrati. To je neko moje filozofsko razmišljanje na temu šta mi to tražimo s tim našim poslom i šta hoćemo od njega. Atavistički gledano, to bi bilo kao kada bismo u kontaktu sa ženom ostali spojeni do kraja života i bili jedno, ili da se desi to čudo da se pretvoriš u svoj lik, preuzmeš tuđi duh, ne budeš više ti, nego budeš taj lik. To je, naravno, totalna varijanta, koja nije primjenljiva na život i bavljenje glumom kao trajnim opredeljenjem koje ti donosi novac, tvoj životni put, sazrijevanje i profesionalni razvoj. Mislim, i jedno i drugo su legitimni načini razmišljanja. Samo je ovaj jedan totalan.
– Na neki način sam zahvalan ovom svom poslu, jer mnogo toga mogu da saznam kroz njega, mnogo puta sam dušu nahranio samo čitajući ta djela, a onda, i igrajući ih, uspio sam da proživim i neke tuđe sudbine. Da bolje shvatim druge ljude. Gluma je škola duše.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu