Istovremeno, većina njihovih objekata u Prijekoj čaršiji izgorjela je i porušena 1992. godine.
Prema porodičnom predanju i istorijskim izvorima, u kojima se ovo prezime prvi put pominje 1563. godine, Sunarići su u Foču doselili iz Boke Kotorske oko 1750. godine.
Dvojica braće Simo i Milan naselili su se u Foču, a treći brat Manojlo u Vlasenicu.
Do kraja 18. vijeka, kako je to zabilježio istoričar Bogumil Hrabak, Sunarići se već pominju kao jedna od značajnijih trgovačkih porodica u Foči, uz Glođajiće, Hadživukoviće i Jakšiće.
Kod starih Fočaka ostalo je sjećanje da su Sunarići bili jedna od porodica sa “najviše krovova” u Foči.
Krajem 19. i početkom 20. vijeka Spasoje Sunarić i njegovi sinovi Vasilije i Niko bavili su se trgovinom i drvopreradom i u Prijekoj čaršiji su imali više svojih objekata.
Posjedovali su ogromnu šumu, strugaru “potočaru” u Dragočavi, vodenicu u Godijenu, voćnjake i šest kuća.
Prema sjećanju Vasilijevog sina Brace Sunarića, imali su više od 100 hektara šume na području Humića i Bakića, koja im je kasnije oduzeta, prvo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, kada su u agrarnoj reformi ostali bez 80 hektara šume, dok im je preostalih 20 hektara, kao “industrijalcima”, oduzela komunistička vlast nakon Drugog svjetskog rata.
Spasoje je rođen 1865. godine, u vrijeme turske vladavine, a oženio se Olgom Tomić iz Nove Varoši 1894. godine, u periodu austrougarske okupacije.
Oboje su umrli 1926. godine, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, Olga u novembru, a Spasoje odmah za njom u decembru. Zanimljivo je da su i rođeni u istoj godini sa mjesecom razlike. Imali su troje djece – sinove Vasilija i Nika i ćerku Milku.
“Da nije bilo gazda Spasa, pomrli bismo od gladi”
Za vrijeme turskog ropstva i austrijske okupacije, a posebno između dva svjetska rata, bogate fočanske porodice, pa tako i Sunarići, potpomagali su školovanje siromašnih đaka i rad kulturnih, prosvjetnih i sportskih društava, a posebno srpsku školu i Crkvu.
Bilo je to vrijeme nacionalnog zanosa, međusobne solidarnosti i velike odanosti Crkvi.
Vasilijevom sinu Bracu Sunariću, ujak Radmilo Mazić, koji je bio poznati fočanski fotograf, a imao je kuću gdje se danas nalazi robna kuća, kao malom ispričao je je detalj u vezi sa njegovim đedom Spasojem.
– Jedan siromašan čovjek išao je Prijekom čaršijom i ovako govorio: `Jadan, tužan, svakome sam dužan, a gazda Spasoju ni broja ne znam`. To je čuo đed Spasoje i pozvao ga – uzeo je svesku u kojoj su se pisali oni koji su kupovali, a nisu plaćali, nego će naknadno da plate, pa prebrisao njegovo ime na nekoliko mjesta. Rekao mu je: `E, slušaj, od danas više gazda Spasoju nisi dužan ništa` – prisjeća se Braco ujakove priče.
U Granovskom sokaku bile su i muslimanske i srpske kuće i svi su se dobro slagali, prisjeća se on.
– Komšijski se živjelo i pomagalo, a ko je imao više, više je i pomogao – navodi Braco.
Tome svjedoči i jedna neobična posjeta Sunarićima 1990. godine. Dvije starije muslimanke svratile su u njihovo dvorište da se, kako su rekle, podsjete na nekadašnje dane i zahvale gazda Spasi. One su nakon Prvog svjetskog rata odselile za Tursku.
U trenutku njihove posjete u dvorištu Sunarića zatekle su se Branka Mazić i Verica Sunarić, kojima su te stare žene rekle da bi, da nije bilo gazda Spasa, umrle od gladi za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Vasilije u Foču donio prvu fudbalsku loptu
Spasojevi sinovi Vasilije i Niko bili su istaknuti članovi fočanskog “Sokola”, a kako je to zapisao Novak Popadić, Vasilije Sunarić je kao đak sarajevske gimnazije u Foču donio prvu fudbalsku kožnu loptu. Bilo je to prije tačno 110 godina – 1913. godine, od kada se može pratiti razvoj fudbalskog sporta u Foči.
Pred početak Prvog svjetskog rata, da bi izbjegao mobilizaciju u austrougarsku vojsku, Vasilije Sunarić je zajedno sa sveštenikom Pavlom Kočevićem i još nekoliko prijatelja, preko Crne Gore, Albanije i Italije, do koje su došli parobrodom preko Jadranskog mora, izbjegao u Švajcarsku.
Rat je uz pomoć Crvenog krsta proveo u Lozani, a njegov otac Spasoje morao je da ga se odrekne, da bi izbjegao konfiskaciju imovine – jer su Austrijanci oduzimali imovinu dezerterima. Drugi sin Niko je mobilisan sa svega 16 godina na vojnu obuku u Budimpeštu, ali je srećom rat završen prije nego što su Austrijanci stigli da ga pošalju na front.
U fočanskom Muzeju mogu se naći i podaci o obnovi rada Sokolskog društva 1918. godine, nakon što su 1914. Austrougari zabranili njegov rad, gdje se, između ostalih, pominje Vasilije Sunarić, koji je tada izabran za blagajnika društva.
Vasilije se oženio 1929. godine učiteljicom Natalijom Mazić, takođe iz fočanske stare porodice, sa kojom je imao ćerke Olgu i Jovanku i sinove Spasa /Braca/ i Duška.
Ostao bez materijalnog bogatstva, sačuvao gospodstvo u duši
Nakon Drugog svjetskog rata, sve se promijenilo, došlo je novo društveno uređenje i na udaru su se našle bogate porodice, njihova imovina i srpska udruženja.
Baš kao što su i za Austrougare srpska društva, posebno sokolstvo, predstavljali “antidržavni element”, pa su često zabranjivani, tako je i nova vlast nakon Drugog svjetskog rata ukinula Sokolsko društvo, Kolo srpskih sestara, “Prosvjetu”…
Mada je Vasilije Sunarić, koji je uživao veliki ugled u Foči, kada je došlo oslobođenje 1945. godine, nekoliko mjeseci bio angažovan kao “ekspredsjednik” opštine u prelaznoj vlasti dok se nije formirala nova vlast, ubrzo je proglašen “industrijalcem” i oduzeta mu je većina imovine.
Materijalno bogatstvo je iščezlo, ali gospodstvo u Vasilijevoj duši je ostalo.
– On je to vrlo stoički i dostojanstveno podnio. Nikada o tome nije ni pričao, niti smo osjetili da je nešto žalio za tim, nego jednostavno hvalio je Boga što smo ostali živi, a što je otišlo, otišlo je, kako su već drugi zapovijedali – priča Vasilijev sin Braco.
I nakon oduzimanja imovine, prisjeća se Braco, sugrađani su ga uvažavali i oslovljavali sa gazda Vasilije, a posebno seljani iz Meštrevca i Vranovine, koji su mu često navraćali i u njegovom dvorištu ostavljali konje kada bi dolazili na pijacu.
Vasilije je nakon rata radio kao službenik u Zemljoradničkoj zadruzi “Zelengora”, a preminuo je 1960. godine.
NJegov brat Niko, koji je završio trgovačku školu u Sarajevu, krajem Drugog svjetskog rata izbjegao je u Srbiju.
– Otac i njegov četiri godine mlađi brat Niko su bili baš dobri, poštovali su se kao braća, živjeli su zajedno. Stric je bio mlađi i obojica su bili u Sokolskom društvu, koje je ukinuto 1945. godine. Niko je u ratu preko planina pobjegao od ustaša u Užice, pa u Beograd i više se nije ni vraćao – kaže Braco.
Niko je bio oženjen Radmilom Sokolović iz Foče sa kojom je imao dvije kćerke, a preminuo je u Beogradu 1982. godine.
Očuvane stare kuće u Granovskom sokaku
Kuće Sunarića u Granovskom sokaku, dijelu grada u blizini Prijeke čaršije, i danas dobro izgledaju. Manja kuća na samoj ulici, kako je to, priča Braco, bilo zapisano na velikoj hrastovoj gredi na ulazu, izgrađena je 1878. godine.
Ta godina je veoma značajna u istoriji Foče, jer je viševjekovnu vladavinu Turaka tada zamijenila austrougraska okupacija, kada je Srbima, koji su do tada živjeli visoko u brdu u Srpskoj varoši, omogućeno da se nastanjuju i u samom gradu.
Druga kuća, na sprat, priča Braco, izgrađena je oko 1900. godine. Kuće su jedna naspram druge, a između njih je veliko dvorište okruženo bedemima – “čuvarima porodičnog mira”, što je uobičajeni stil gradnje iz tog perioda.
– Koliko smo u mogućnosti vodimo računa o kućama, da održimo krovove, jer ako održimo krov i kuća stoji. Pogotovo dobro smo održavali dok je bio živ moj brat Duško, koji je mlađi od mene šest godina, on je bio profesor doktor na Rudarsko-geološkom fakultetu, umro je prije godinu dana – priča Braco.
Tokom Drugog svjetskog rata, u metežu spasavanja golih života, navodi on, kuće su u više navrata opljačkane, dok su bili u izbjeglištvu, tako da je odnesena sva pokretna imovina.
U viševjekovnim borbama za slobodu, izloženi stalnim paljenjima i progonima, Srbi su kroz istoriju ostajali bez crkvenih matičnih knjiga, ljetopisa i drugih vrijednih istorijskih dokumenata koji su čuvali sjećanje na prošla vremena, a ta sudbina u Drugom svjetskom ratu zadesila je i fočanske Srbe.
Ustaše su zapalile i opljačkale izuzetno vrijednu biblioteku Srpske pravoslavne škole sa crkvenim knjigama i ljetopisima, a po privatnim kućama su stradale i porodične arhive.
Tada je izgubljena porodična čitulja u kojoj je bio rodoslov više generacija Sunarića.
Kuća i dućani Sunarića u prijekoj čaršiji
U posljednjem građanskom ratu stradala je imovina Sunarića u Prijekoj čaršiji, trgovačko-zanatskom centru stare Foče, ulici sa nanizanim dućanima i zanatskim radnjama.
Sunarići su u Prijekoj čaršiji imali više objekata, između ostalog veliku kuću na sprat, u kojoj je u prizemlju dugo godina bila prodavnica “Jugoplastike”.
– Kuća je u osnovi imala 100 i nešto kvadrata, dole je bila velika prodavnica i gore na spratu veliki stan – priča Braco.
Ta kuća je 1992. godine izgorjela i porušena, a na tom mjestu je sada ledina.
Istu sudbinu doživio je i dućan Sunarića na uglu prekoputa Sat kule, u kojem je bila mesara, a sada je plac koji služi za parkiranje vozila. Ostala je očuvana samo jedna manja radnja sa plavim drvenim kanatima /kapacima/ na prozorima i vratima prekoputa njihove porušene kuće.
– Drveni kanati zatvaraju visoka drvena vrata i prozore. To je jedina takva radnja koja danas tamo postoji – napominje Braco.
U vlasništvu Sunarića je i objekat na desnoj obali Ćehotine, pored Aladža džamije, u kojem se nalazi poznata kafana “Kum”, sa prelijepom terasom iznad same rijeke.
Ta zgrada nekada je, priča Braco, bila kačara njegovog oca, gazda Vasilija, gdje je on pekao rakiju, i imala je veliki bunar.
Braco Sunarić – prva generacija poslijeratne gimnazije
Braco Sunarić je prva generacija koja je nakon Drugog svjetskog rata polagala veliku maturu u fočanskoj gimnaziji.
Osnovna škola tada je trajala četiri, a gimnazija osam godina.
Prva četiri razreda gimnazije, do male mature, priča da je pohađao u sadašnjoj zgradi Doma zdravlja, a od četvrtog do osmog razreda u tada novoizgrađenoj gimnaziji u Parku, kako se nazivao taj dio grada, na mjestu gdje je sada pravoslavni Hram Svetog Save.
U tom parku, u “aleji jablanova”, od 1914. do Drugog svjetskog rata nalazila se rimokatolička Crkva Presvetog Srca Isusova, koju su izgradili Austrougari. U ratu je teško oštećena u avionskom bombardovanju, a poslije rata nove vlasti su uklonile ruševinu i eksproprisale zemljište za gradnju gimnazije.
Braco Sunarić je nakon završenog Tehnološko-metalurškog fakulteta, ostao da živi u Beogradu gdje je radio u nekadašnjem gigantu “Grmeču”, čiji je jedno vrijeme bio i rukovodilac, a poslije u spoljno-trgovinskoj organizaciji “Progres”, kao predstavnik u Moskvi do penzionisanja.
Oženjen je Tatjanom sa kojom ima dva sina, Vladana i Vanju i od njih tri unuke.
Odlaskom u penziju postao je aktivni planinar i kao član fočanskog Planinarskog društva “Zelengora” pod stare dane obišao je Maglić, Durmitor, Zelengoru, Leliju, Bioč i druge planine u okolini Foče.
Unuci gazda Spasa univerzitetski profesori i akademici
Stare građanske porodice iz Foče davno su spoznale da je ključ svakog napretka u obrazovanju, pa bi većina njihove djece završavala visoke škole.
Tako su osmoro od devetoro unučadi gazda Spasoja Sunarića imali visoko obrazovanje, a petoro su bili univerzitetski profesori, među njima i jedan akademik.
Od ćerke Milke, koja se udala za inženjera šumarstva Vasu Vasića, gazda Spaso je imao troje unučadi: Jela Grujić Vasić – profesor doktor farmacije i akademik Akademije nauka BiH, Danica Vasić – profesor ginekologije i akušerstva na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i Mladen Vasić – profesor Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu.
Od sina Vasilija, Spasov unuk Duško je bio profesor Rudarsko-geološkog fakulteta u Beogradu, Braco je završio Tehnološko-metalurški fakultet, Olga je bila inženjer geologije, a Žanka učiteljica.
Od sina Nika, Spasova unuka Spomenka je bila univerzitetski profesor engleskog jezika, a Selena je radila kao turistički radnik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu